Djeca se često znaju žaliti kako im je dosadno. Roditelji na trenutke dječje dosade obično reagiraju upisivanjem djeteta na dodatne izvanškolske aktivnosti, bilo strane jezike, sportske aktivnosti ili neke druge vrste aktivnosti. Roditelji najčešće očekuju kako će popunjavanjem slobodnog vremena postići zadovoljstvo kod djeteta, no pretrpan raspored mogao bi, upravo suprotno očekivanjima, rezultirati izazivanjem anksioznosti i depresije kod djece.

Djeca zapravo ne znaju definirati i objasniti dosadu i trenutke kada jednostavno ne znaju “što i kud bi sa sobom”, a to nužno nisu trenutci koje si roditelji objašnjavaju kao slobodno vrijeme. To vrijeme nije potrebno pretrpavati aktivnostima već bi ga trebalo ostaviti upravo “dosadnim” i vremenom u kojem ona mogu razmišljati, meditirati ili jednostavno biti u svom malom, vlastitom svijetu zaključivanja o novom i neistraženom ili definiranju istraženog.

Roditelji koji su često u žurbi ne trebaju se bojati “dosade” koju njihova djeca prolaze. Da bi se djeca osjećala dobro i bila fokusirana nije potrebno zatrpavati ih tisućama obaveza kako bi bila zaokupljena. Upravo suprotno očekivanjima, ta djeca mogla bi se izgubiti u previše obaveza i očekivanja.

Kako bi izgradili osjećaj sudjelovanja u nečem timskom i razvili socijalne vještine, važno je da djeca pohađaju onoliki broj aktivnosti koliko su spremna podnijeti bez nametanja i da pritom još uvijek imaju dovoljno slobodnog vremena u kojem imaju priliku da im bude “dosadno”.

Najveća odgovornost kao i uostalom uvijek kad je riječ o dječjem odgoju, leži na roditeljima koji kao donositelji odluka za djetetov razvoj odlučuju koje i u kolikoj mjeri aktivnosti će dijete pohađati. Djeca trebaju dovoljno slobodnog vremena i prostora kako bi razvili vlastitu samostalnost i spremnost preuzimanja rizika u budućnosti.