Zatvarate se u spavaću sobu ili kupaonicu da se dobro isplačete u tajnosti? U trenucima bijesa izlazite iz stana i odlazite se negdje ispuhati? Strah vas je prvog dana na novom poslu, ali se pravite da ste sretni? I sve to radite zato što ne želite da vaša djeca na vama vide ili osjete neugodne i negativne emocije?

Djecu nastojimo zaštiti od svega negativnog, pa i od samih sebe ako se tako osjećamo. No pitanje je da li ih time doista štitimo ili im skrivamo jedan normalni i nužni dio svoje osobnosti iz kojeg bi mogli i štošta dobro naučiti?

Većina roditelja skrivaju tugu, strah, ljutnju, ljubomoru, bijes ili sram pred djecom zato što ne žele da se djeca brinu ili da pate zajedno s njima. Međutim, ako pred njima ne plačemo ili ne grizemo nokte, to ne znači da djeca neće te naše neugodne emocije svejedno osjetiti. Naime, postoji fenomen koji se zove “emocionalna zaraza” prema kojem se emocije mogu neverbalno prenijeti s jedne osobe na drugu. Samo za primjer, strah od zubara roditelji mogu prenijeti bez i jedne riječi na svoje dijete, jer dijete upija roditeljeve neverbalne znakove, govor tijela, šutnju, energiju, raspoloženje.

Štoviše, ako pred djecom šutimo i ne želimo priznati da smo ljuti ili prestrašeni, a naše tijelo i energija naprosto “vrište” od frustracije ili straha (jer fiziološki reagiramo povišenim tlakom, znojenjem, mentalnom rastresenošću i sl.), djeca će to upiti, a možda još i misliti da su ona za to kriva. Mislit će da smo ljuti na njih. Da smo zabrinuti zbog njih.

Djeca imaju intuiciju i mogu nas osjetiti, ali imaju i bujnu maštu koja u okolnostima (neuspješnog) skrivanja neugodnih emocija može podivljati i istinski prestrašiti dijete koje misli da se s roditeljem događa nešto strašno.

Iskrenost je uvijek najbolji izbor

Nije nužno ići u svaki detalj zbog čega se osjećamo loše, ali stručnjaci kažu da je najbolje s djetetom biti iskren i bez panike i drame mu objasniti kako se osjećamo. Dovoljno je reći “Mama je malo tužna jer se posvađala s jednom prijateljicom na poslu” ili “Tata je jako ljut jer mu je netko danas izgrebao auto na parkiralištu i sad će trebati potrošiti puno novčića da se to popravi”.

Djeca najviše uče promatranjem. I ako vide da i odrasli imaju neugodne emocije, ali se s njima suočavaju, priznaju ih i prepoznaju te u konačnici prevladavaju, i djeca će imati jako dobar model da to i sama nauče. Kad su mali može ih se zaštititi od nekih neugodnih emocija, ali kad odrastu, morat će u sebi pronaći mehanizme i načine da sami prevladaju negativnosti.

Što se ne preporučuje raditi?

Nekontrolirano ispoljavanje bijesa i tuge od strane roditelja također nije korisno za dijete. Ako su tijelo, um i srce roditelja intenzivno i burno prevladani neugodnim emocijama, bez pokušaja da se to stanje regulira ili preuzme kontrola, na djecu to ostavlja neželjene posljedice.

Razbijanje stvari po kući, gnjevni i agresivni izraz lica, optuživanje nekog drugog za našu ljutnju, primjeri su kako se pred djecom ne iskazuju emocije.

Zato je vrlo važno da roditelji uče kako kontrolirati vlastite negativne emocije a da one ne postanu agresivne, prijeteće i burne. “Što osjećam i zašto to osjećam?” – najvažnija su pitanja s kojima u takvim negativnim stanjima treba krenuti. Odgovoriti si treba iskreno. “Nisam ljut zato jer supruga nije natankala auto, već sam ljut jer s tim autom moram ići zubaru kojeg se bojim i ne želim imati još i obavezu odlaska na benzinsku pumpu” – bio bi jedan primjer iskrenosti oko vlastitih emocija iz svakodnevnog života.

Važno je da si roditelji objasne vlastite emocije kako bi ih onda na staloženiji način mogli objasniti djeci i o njima govoriti.

“Tata se osjeća malo prestrašeno zbog zubara. Ali znaš što? Kad osjetim strah, onda se uvijek sjetim da će popravak brzo proći i da ću poslije ići s tobom na sladoled i u park i odmah mi je lakše”, primjer je razgovora o neugodnim emocijama. Na ovaj način djetetu se pokazuje da strah postoji, ali da se roditelj s njime pokušava snositi.

Dobar primjer je i sljedeći: Tužni ste i pobjegnu vam suze pred djetetom koje vas zabrinuto gleda svojim velikim očicama. Ovisno o dobi djeteta, možete mu reći sljedeće: “Mama je malo tužna i umorna jer je imala jako težak dan na poslu i to nema nikakve veze s tobom, ljubavi. Budi tu s tatom, a mama ide malo u sobu da razgovara s bakom i onda će se osjećati bolje. Može?”

Na taj način roditelj postaje “emocionalni trener” i na stvarnim, svakodnevnim situacijama vježba svoje dijete prepoznati emocije, pustiti ih kroz sebe, ali i pronaći rješenja kako se s njima snositi.

Nije poanta potpuno skrivati osjećaje ili ih baš sve intenzivno i snažno izbacivati pred djecu, već razgovarati s djecom o svakoj emociji, što ju je uzrokovalo i kako se s njome snositi.

Stoga, sljedeći put kad vas preuzme ljutnja, strah, tuga ili neka druga neugodna emocija, objasnite djetetu što se događa jezikom koji ona to mogu razumjeti s obzirom na svoju dob. To također može biti dobro za vas. Možda se iznenadite koliko se brže iscjeljuljete kada dobijete razumijevanje i utjehu od djeteta, pa čak i ako ona bila dana na onaj najjednostavniji, djetinji način.