No, može li isključivo roza boja svega što ih okružuje, biti štetna za djevojčice?
Možda niste znali, ali oko 1900. godine roza je boja kod odjeće bila namijenjena dječacima, a plava djevojčicama. Naime, smatralo se da roza boja odražava snagu i odlučnost (jer je nijansom bliža crvenoj), a da je plava delikatnija i nježnija te je primjerenija djevojčicama.
Još danas nije jasno kako je došlo do okretanja ovih "pravila", ali ono što znamo je da se promjena dogodila do 2. svjetskog rata kada je Adolf Hitler odlučio ponižavati muškarce homoseksualce na način da ih se obilježavalo rozim trokutom. Ta činjenica sugerira da se u to vrijeme roza boja već povezivala sa ženstvenošću.
Do današnjih dana roza boja postala je dominatna u odrastanju djevojčica, a stručnjaci su počeli sve glasnije upozoravati da takva praksa može imati štetne posljedice. Sue Palmer, autorica knjige "Toxic Childhood" (u doslovnom prijevodu - Otrovno djetinjstvo), smatra da opsesija rozom bojom ograničava osobnost djevojčica. "Doista sam zabrinuta zbog toga. Kao da ne možete naći djevojčicu stariju od tri godine koja nije opsjednuta tom bojom. Kao da im se opsesija zavuče pod kožu vrlo rano i ozbiljno ograničava mogućnost različitih izbora i odluka", izjavila je Palmer za BBC News.
"Moramo nešto poduzeti oko utjecaja koji oglašivači imaju. Ono što stvaramo su male, lepršave, roze princeze, odnosno sliku djevojaštva koja je vrlo specifična i ne odgovara svim djevojčicama, ali je one prisilno slijede i žele joj se prilagoditi zbog pritiska vršnjaka", dodaje Sue Palmer.
Proizvođači igračaka toliko su "uspješno" kreirali svijet za djevojčice koji je u potpunosti obojen u rozo, da su se pojavili govorno-jezični problemi kod djece. Stručnjaci iz britanskog Durhama naveli su primjer u kojem djeca mogu prepoznati i imenovati plavu boju, ali kada im se pokaže roza, odgovori su često da se boja zove - Barbie.
Postoje i druga stajališta. Terapeut i istraživač Michael Gurian, koji trenutno radi u SAD-u, kaže da predoziranost rozom bojom nema dalekosežan efekt u biološkom smislu, jer ga ne može imati. On tvrdi da su ljudi programirani na određeni način i nikakvi kontakti s vanjskim utjecajima to ne mogu izmijeniti. "Svi ljudi određeni su svojim: spolom, talentima, osobnošću i sposobnošću da se snose s traumama. Slažem se da, ukoliko tvrdite da okolina nema baš nikakav utjecaj na ta četiri elementa, dolazimo do novog ekstrema, ali taj je utjecaj ipak neznatan.", tvrdi Gurian.
On je također autor knjige "Nurture The Nature" (u doslovnom prijevodu - Njegujmo prirodu), u kojoj kaže da su jedine stvari koje doista mogu utjecati na način na koji su djevojčice prirodno programirane - kemijaska neuravnoteženost ili neka vrsta teške traume. Kao primjer je naveo fotografije premršavih modela i glumica, koje po njemu ne mogu dovesti do anoreksije, jer se ipak radi o više kompliciranih faktora. Ista je stvar, tvrdi, i s pretjeranom izloženošću rozoj boji. "Svi znanstvenici argumentiraju istu stvar, a to je da ne možete imati biološki organizam bez okoline u kojoj on egzistira, ali ta ista okolina ne može promijeniti temelje organizma. Svi utjecaji okoline su privremeni. Ne radi se o dugotrajno negativnom utjecaju", dodao je Gurian.
Uđete li u bilo koju trgovinu s igračkama ili odjećom za djecu, vrlo brzo ćete zamijetiti podjelu artikala po spolu - jedna strana bit će sva u rozom, a druga će ponuditi čudnu mješavinu plave, maslinasto zelene i narančaste. Često se dogodi da za djevojčice jednostavno nema na izbor neke druge boje. Kako su djevojčice još više svjesne boja od dječaka, one primjerice stavljaju i više boja u svoje crteže te brže nauče imena boja, ne iznenađuje što su proizvođači igračaka izabrali jednu kojom će obuhvatiti sve djevojčice.
Dječaci također imaju svoje stereotipe i paletu boja s kojima se povezuju, ali feministkinje tvrde da ih te boje toliko ne marginaliziraju. Feministkinje također tvde da se djevojčice ionako od malih nogu bore za jednakost, a ovo je još jedan otežavajući faktor za njih.
Michael Gurian kaže da oni koji viču protiv roze boje misle da ona znači "žensko, žensko, žensko, što znači ne pametno, što znači sputano". Ali za djevojčice za koje se smatra da su oštećene rozim, zapravo su "traumatizirane nečim drugim, ili im nije dano dovoljno mogućnosti da razviju svoje prirodne talente. I to nema nikakve veze s rozom bojom", smatra Guiran.
Maria Dawes, majka dviju djevojčica starih tri i četiri godine kaže: "Moje djevojčice vole rozu boju, ali su podjednako sretne kada se u dvorištu igraju s blatom. Znači sve se svodi na ravnotežu i razumno roditeljstvo". Ona dodaje kako ju činjenica da sve mora biti rozo ponekad smeta, ali smatra da je najbolje dozvoliti djevojčicama da donose vlastite odluke kroz odrastanje. (JKo)