Vaš poslušan mališan, koji je uz to i odličan učenik ili pak jedan od najuzornijih u svojoj vrtićkoj grupi, počeo je krasti, i to – roditeljski novac.
I prije nego imate zaista čvrste dokaze da novac iz vašeg novčanika nestaje upravo u rukama vašeg djeteta, važno je shvatiti što uopće klince tjera na ovakve poteze.
Ponašanje koje ne ovisi o djetetovoj dobi
Djeca bilo kojeg uzrasta – od vrtićke dobi pa do starijih školaraca – mogu se naći u iskušenju da nešto ukradu. Dok neka djeca ponekad u dućanu ukradu čokoladicu ili sličnu sitnicu, neka se odlučuju na malo rizičniji potez, a to je krađa novca ravno iz roditeljskog novčanika.
Za početak, česta motivacija je kako sami žele kupiti nešto što im roditelji nisu htjeli (ili mogli) priuštiti. Može se raditi jednostavno o nekoj slastici ili pak igrački koju su vidjeli u obližnjem dućanu.
Međutim, kada i uspiju izvesti tako nešto, često se događa da ovakvo ponašanje preraste u obrazac koji se sve češće ponavlja. O djetetovoj dobi ovise i razlozi upuštanja u tako nešto. Kod djece predškolske dobi postoji mogućnost da zapravo nisu niti svjesna da je ono što rade nešto loše. Jednostavno su vidjeli roditelja kako iz tog novčanika vadi novce i plaća prilikom kupnje, pa im se to čini kao logičan potez kada požele nešto. Oni malo stariji mogu to izvesti i zbog osjećaja uzbuđenja, budući da su oni u većini slučajeva svjesni toga kako su napravili nešto što nije dozvoljeno. Neki se svojim potezom mogu i hvaliti u društvu, želeći si osigurati određen status, pogotovo u školi koju pohađaju.
Razgovor ne treba odgađati
Razloga za krađu kod djece je mnogo, a na roditeljima je da na prvi znak reagiraju. Čak i ako niste sto posto sigurni gdje vam nestaje novac, prvi put kada sumnja padne na vašeg mališana vrijeme je za razgovor.
Najbolje je početi rečenicom kojom pokazujete da sumnjate na vašeg mališana, no ne i da ga direktno optužujete. Nešto poput: „Nedostaje mi novac iz novčanika i mislim da si ga ti uzeo/la“, a ton glasa neka vam bude smiren. Tada treba dati djetetu vremena da odgovori. Velik broj mališana automatski će poreći sve, vjerojatno zbog straha od određene kazne. U tom trenutku najbolje je ne tjerati dijete na bilo koji način da prizna, već nastaviti s opuštenim pristupom. Možete razgovor nastaviti rečenicom poput „U redu, razumijem da mi govoriš kako nisi ništa ukrao/la, no svejedno ćemo malo porazgovarati o tome zašto je loše krasti.“
Djeca predškolske dobi često shvaćaju kako je krađa loša, no nisu u potpunosti svjesna moralnih implikacija ovakvog ponašanja – da krađa povrjeđuje druge osobe. Stoga je dobra polazna točka upravo taj osjećaj – upitajte svog mališana kako bi se osjećao da netko jednostavno uzme njegovu omiljenu igračku. Upravo takvi primjeri trebali bi djeci približiti posljedice koje ljudi u njihovoj okolini mogu imati zbog njihove nepromišljenosti.
S nešto starijom djecom vjerojatno će biti potrebno malo više razgovora. Klinci školske dobi uglavnom znaju i shvaćaju kakve posljedice imaju njihova djela. Ovdje je potrebno objasniti djetetu kako je zapravo teško doći do novca i kako mama i tata svaki dan odlaze na posao kako bi u konačnici svom djetetu mogli priuštiti sve što mu je potrebno. Kroz razgovor ovog tipa dijete bi trebalo početi osjećati empatiju, te naposljetku i krivnju za svoje postupke. Možete i sklopiti dogovor za ubuduće – kada mališan želi nešto kupiti, dogovorite se da pomogne u nekim kućanskim poslovima poput pospremanja i usisavanja sobe, te će za svaku pomoć dobiti nešto novca – poput džeparca. Objasnite kako je iznimno važno da nauči kako u životu nije lako steći novac, te će isti tada i više početi cijeniti.
Definicija krađe i posljedice
Čest je slučaj i da djeca uzimanje novca iz novčanika roditelja zapravo i ne smatraju krađom, vodeći se mišlju kako se u obitelji sve dijeli. Također razgovorom objasnite kako nije problem dati mu novac ako lijepo traži. Povežite to i s djetetovim stvarima i recite kako nitko od roditelja ne uzima njegove igračke i ostale stvari iz sobe i da mu vjerojatno ne bi bilo drago kada bi ušao u svoju sobu i vidio da mu nedostaju stvari.
Jednom kad mališan shvati kako je učinio pogrešku, potrebno je osigurati da „nauči lekciju“. Ne, ovdje se ne radi o nikakvim kaznama ili zabranama, pogotovo ako je dijete tako nešto učinilo po prvi put. Lijepo ga zamolite da vam novac vrati, te ako ga zaista treba za nešto, neka lijepo zamoli.
U slučaju da je dijete tim novcem već kupilo novu igračku ili nešto slično, predložite mu da taj iznos „odradi“ – u obliku pomoći u svakodnevnim kućanskim poslovima. Zapamtite kako se kaznom i vikanjem često stvara tek inat u djetetu, bez da je shvatilo stvarne posljedice svojeg postupka.