Ponekad se, naravno, i posvađaju, udaraju, grizu i tuže, no te razmirice ne traju dugo i vrlo brzo će si oprostiti i ponovno postati "kompići".
Svaki roditelj mašta da će mu djeca zauvijek i do kraja života ostati najbolji prijatelji. Mnogi parovi iz tog razloga i imaju dvoje ili više djece, jer žele da njihovo najstarije dijete ima prijatelja, podršku i utjehu u bratu ili sestri kroz cijeli život.
No često se dogodi da djeca odrastu, svatko krene svojim putem, udalje se, raziđu se u stavovima i vrijednostima, u svjetonazoru ili pak se posvađaju i uopće ne razgovaraju. Roditeljima to uvijek teško pada i ne mogu pronaći odgovor na pitanje zašto se njihova djeca kao odrasli ljudi više ne vole, ne trpe, ne osjećaju povezanost i ljubav.
Uzroka je više i ovise o mnogim faktorima, no ipak postoji nekoliko stvari koje roditelji mogu učiniti kroz odgoj i podizanje djece, odnosno dok su klinci još maleni, a da učvrste njihov odnos i povećaju šanse da si doista zauvijek ostanu oslonac i prijatelji.
Važno je kako se roditelji postavljaju za dječjih sukoba i svađa
Problemi u odnosima među braćom kad jednom odrastu, vjerojatno imaju svoje korijenje u njihovu djetinjstvu.
Jedno od njih možda misli da su roditelji preferirali, češće branili, rijeđe kažnjavali i više pažnje davali bratu ili sestri. Te osjećaje češće imaju starija djeca ili najstarije dijete, jer su možda češće izvukli kraći kraj u konfliktima s mlađom braćom. Njima se češće govorilo "ti bi trebao biti stariji i pametniji", "vidiš da je on mali i ne možeš se tako prema njemu ponašati" i slično.
Drugim riječima, odnos roditelja prema svakom pojedinom djetetu najčešće na vidjelo izlazi kod njihovih međusobnih sukoba. U tim situacijama djeca donose zaključke o svom statusu u odnosu na brata i sestru, te mogu osjećati nepravdu, nerazumijevanje, povrijeđenost. Mogu odrastati uz osjećaj da dobivaju manje pažnje i ljubavi, da su za sve krivi i da nemaju ravnopravni status u odrastanju, što smatraju nepoštenim.
Stoga stručnjaci savjetuju roditeljima da pokušaju biti što neutralniji i da se suzdrže od osuda i kritika. Na primjer, ako se djeca svađaju oko igračke, dovoljno je oduzeti igračku objema. Ako se ne mogu dogovoriti što će gledati na TV-u, najbolje je ugasiti TV i raditi nešto treće. Ako se svađaju i viču, najbolje se umiješati kao medijator i pomoći im uspostaviti normalan dijalog bez osuda i zauzimanja strana. Ako se tuku, to treba odmah prekinuti, razdvojiti ih i poslati jasnu i kratku poruku: "U našoj obitelji se ne tučemo! (i nije me briga tko je prvi počeo i tko je kriv).
Isto tako, roditelji ne trebaju previše poticati tužakanje niti preozbiljno uzimati optužbe iznesene u tim tužaljkama.
Ako se vratite u vlastito djetinjstvo, sjetit ćete se da djeca u konačnici ionako sve sama riješe i rasprave. Njihove svađe ne traju dugo, kao ni zamjeranje. Štoviše, ako se roditelji i odrasli umiješaju na način da favoriziraju jedno dijete, ovo drugo uopće neće pamtiti te svađice i konfliktiće sa sestrom ili bratom i zbog čega su se porječkali, ali će pamtiti kako se osjećalo u tim situacijama zbog postupka roditelja.
Naravno, nije u praksi uvijek lagano ostati nepristran. Kad ste usred vike, dreke, plača, kaosa, najlakše je jednom "presudom" riješiti sukob - Ivane vrati mu igračku, idi u kut i razmisli hoćeš li drugi puta to učiniti. Te situacije roditelji nastoje iskoristiti i kao prilike za odgoj, no kad su emocije tako burne kod djece i roditelja, možda je bolje ugasiti vatru nepristranim pristupom (Sad ću ja uzeti igračku i neće je imati ni jedan od vas, jer mislim da je tako najpravednije, a vi se pomirite i riješite svađu), pa kasnije u miru porazgovarati o poželjnom ponašanju i kako da si budu dobri.
Ako vam jedno dijete češće govori "Uvijek sam ja kriv i ja nastradam", uzmite si minutu i razmislite ima li barem malo istine u tome.
Važno je da roditelji poštuju različite karaktere svoje djece
Često će odnos između braće biti snažno obilježen njihovim karakterima koji su uvijek različiti, a posebno će izaći na vidjelo kad odrastu i počnu donositi vlastite odluke i graditi zrele odnose s ljudima iz okoline, pa tako i s braćom.
Roditelji trebaju prepoznati te jedinstvene karakteristike temperamenta kod svakog djeteta, poštivati ih i priznati te ne uspoređivati djecu i njihove uspjehe, vrline i vještine ili pak mane i neuspjehe. Kad roditelj potencira uspoređivanje, braća se počinju gledati kao konkurencija i kreće borba za roditeljsku ljubav i pažnju. Tako će se dijete truditi pretjerano da bude nešto što nije ili da bude dobro u nečem u čemu je dobra sestra ili brat samo da bi dobilo pohvalu od roditelja. Time ne samo da stvara ogorčenost i nezadovoljstvo u sebi, već si oduzima mogućnost da postigne puni potencijal u onome u čemu uživa i u čemu je doista izvrsno.
Puno bolji pristup je poticati i njegovati u svakom djetetu one talente koji će mu pomoći da izgradi samopouzdanje neovisno o bilo kojoj drugoj osobi, a da se istovremeno provodi puno vremena u zajedničkim obiteljskim aktivnostima u kojima uživaju svi članovi.
Važno je da roditelji uspostave rutinu, pravila i granice
Osjećaj nepristranosti i pravednosti uspostaviti se može i pomoću pravila koja vrijede za sve isto i koja se moraju poštivati. Djeca će tako jedno drugo podsjećati i regulirati da se drže dogovora, ali je izuzetno važno da se dogovora drže i roditelji.
Ako se djeca i roditelji izmjenjuju oko kućanskih poslova i obaveza, nitko neće imati osjećaj da je za nešto zakinut ili da se nekome povlađuje.
Sve dogovorene kazne za nepoštivanje rasporeda ili dogovora trebaju se primjenjivati pravedno.
U takvom "sustavu" djeca će vrlo brzo postati saveznici i partneri te će taj osjećaj zajedništva možda ponijeti i u odraslu dob.