Svaki roditelj želi svom djetetu sve najbolje, spreman je na najveće žrtve u korist svog djeteta. U današnjem društvu (lažnog) blagostanja većina roditelja postaje potrošač, a nažalost, to isto vrijedi i za njihovu djecu. Norme i vrijednosti koje su pripadale društvu oskudice najvećim dijelom su nestale. Djeca malo pomalo postaju sredstvo preko kojih se prezentiraju roditelji, njihov status, ekonomska moć, ugled, moral, no tako se prikrivaju i razni nedostaci, odnosno mane.

Jedna od temeljnih potreba je potreba za ljubavlju, osjećajem da smo vrijedni ljudima koje volimo. Upravo iz tog razloga želimo djeci pružiti sve što možemo i omogućiti im bolji život nego što je bio naš. Upravo u tome i leži problem – da ne razlikujemo želje od potreba kod naše djece i ne znamo kad reći NE.

Nisu razmažena djeca ona djeca koja dobiju sve što im je potrebno, već djeca koja ne prihvaćaju riječ NE, koja sebe stavljaju na prvo mjesto i očekuju da se sve njihove želje ispune, odmah, sad i uvijek. Nisu se takva rodila, već su godinama dobivala sve (i previše) iz krivih razloga i na krivi način.

Današnja djeca imaju igračaka u izobilju. Djeci ne trebaju igračke, već potreba za igrom, za prijateljima. Kad roditelj kupuje djetetu igračku, tada (skoro uvijek) kupuje sebi slobodno vrijeme, a djeca žele igračku, jer misle da bi ih ona mogla veseliti ili zato jer ih imaju svi njihovi prijatelji. Nisu sve igračke loše, ali odrasli (roditelji) moraju znati koje igračke i s kojim ciljem.

Uzmimo na primjer potrebu za hranom, koja je temeljna potreba djeteta. Za nju su odgovorni roditelji. Dijete želi hamburger, pizzu, gazirana pića, bombone… Isto tako dijete može provesti svoje djetinjstvo sretno i bez brze hrane i gaziranih pića.

Isto tako je i s potrebama djece za odjećom i obućom. Često se događa da je djetetova pozornost usmjerena ka markama odjeće i obuće, koje zahvaljujući jakom marketingu dolaze u centar interesiranja djece. Najčešće dijete kaže da svi njegovi prijatelji to imaju i ono želi da mu se kupi. Zašto? Jednostavno zato što je djetetova želja najviše usmjerena prema zahtjevima i očekivanjima okoline. Potreba za pripadanjem grupi te strah od odbacivanja iz grupe. Roditelj treba pomoći djetetu da pronađe zdraviju ravnotežu između individualnosti i konformizma, kako bi lakše samostalno razmišljalo.

Djeca nisu svjesna svojih potreba, ali su puna želja. Upravo su zato tu roditelji koji ih korak po korak prate, te polagano uče izboru prioriteta te razlici između potreba i želja.

Isto tako roditelj treba početi govoriti jasno i odlučno NE. Naravno ne kad je u pitanju zadovoljavanje osnovnih dječjih potreba, ali u načelu mogu reći NE gotovo svemu. Plač, suze kao rezultat frustracije (na odgovor NE) u potpunosti je prirodna reakcija bez koje nema napretka u procesu učenja. Ne treba tome pridavati veliku pozornost, a najmanje se osjećati loše.

Isto tako, nije dobro miješati se u dječje frustracije pokušajem da se dijete utješi. Svaki roditelj mora prvo poraditi na sebi i definirati si što o čemu misli. Ideološki stavovi roditelja često utječu na njihovo NE. Roditelji imaju pravo (kao i djeca) biti iracionalni, ne moraju se uvijek opravdavati.

Obitelj je najvažnija i unutar nje, svaki pojedinac se mora boriti za svoju individualnost. Hoće li za to biti potreban otvoreni rat ili samo sučeljavanje, ovisi o samoj obitelji i njezinoj kulturi, kulturi razmišljanja, kulturi ponašanja, kulturi odlučivanja… Jaka je ona obitelj, država, zajednica u kojoj se poštuje individualnost njezinih članova. Ravnopravnost i demokracija imaju jednu zajedničku crtu, iziskuju vrijeme i angažiranost. Očito, svi imamo posla raditi na sebi da bismo pomogli drugima – djeci.