U posljednjih pedesetak godina, obitelj se u mnogim razvijenim zemljama mijenja. Tradicionalnu nuklearnu obitelj – par koji je vjenčan i ima biološku djecu, nasljeđuju obitelji raznolikih sastava članova. Pioniri u proučavanju društvenih promjena, koje se pak mogu primijeniti i primijetiti u mnogim razvijenim zemljama, su američki stručnjaci. Oni tvrde da je do promjene obiteljskog života i obitelji došlo zbog ekonomije koja pak je uzrokovala niz promjena u načinu života ljudi.

Studija instituta Pew Research iz 2010. godine nazvana “Propadanje braka i rađanje novih obitelji” dokazala je da građani SAD-a imaju potpuno drugačije i novo stajalište o tome što riječ obitelj znači. Bilo kakva uređena društvena jedinica, odnosno relativno trajna grupa povezana srodstvom, brakom, vezom ili usvajanjem, čiji članovi žive zajedno, ekonomski surađuju i skrbe za potomstvo, danas se smatra obitelji. Odrasli članovi te zajednice mogu biti bilo koje seksualne orijentacije, u bilo kakvom odnosu (ne nužno u braku), podizati djecu bez partnera ili partnerice, živjeti s roditeljima i slično. Sve opcije se priznaju i prihvaćaju.

Neki opći konsenzus u društvu je da punoljetne i odgovorne osobe mogu i trebaju svoju zajednicu smatrati obitelji, ali rasprava se zahuktava kada u sliku uđu djeca. Kako te promjene obitelji utječu na djecu? U ranije spomenutom istraživanju Pew Reasercha većina se ispitanika vrlo liberalno izjasnila o strukturi moderne obitelji, ali čak 70% ih je smatralo da je trend prema kojem žene odlučuju biti samohrane majke nezdrav, a nešto više od 60% smatralo je da dijete treba majku i oca kako bi „odrastalo sretno”. Gotovo 42% ispitanika kazalo je da se djeca razvedenih roditelja suočavaju s “puno više izazova”, a isto je o djeci čiji su roditelji homoseksualci mislilo 51% ispitanika.

No čini se kako su ovi postotci rezultat nedovoljne informiranosti građana. Kako bi se podiglo zdravo dijete u svakom smislu te riječi, obitelj igra vrlo važnu ulogu. Ali…

1. Djeca koja nisu u biološkom srodstvu sa svojim roditeljima mogu biti sretna, uspješna i prilagođena

Već je duže vrijeme poznato da posvojena djeca, kako pokazuju istraživanja, imaju većih problema u školi i s ponašanjem. No nizozemski psiholozi Femmie Juffer i Marinus H. van Ijzendoorn dokazali su da je jedan najvažnijih temelja zdravog razvoja osobnosti – samopouzdanje. Oni su proučavali posvojenu djecu i pokušali dati odgovor na pitanje imaju li ona manje samopouzdanje od djece koju odgajaju biološki roditelji. Godine 2007. revidirali su 90 studija o ovoj temi.
“Suprotno očekivanjima, posvojena djeca mogu razviti normativne razine samopouzdanja”, stoji u njihovoj studiji. Spomenuti psiholozi bavili su se djecom koja su bila posvojena kao bebe, ali i kao predškolci i školarci te iz miješanih etičkih skupina i iz internacionalnih posvojenja.
Ovi zaključci trebali bi biti valjani dokaz da se “posvojena djeca mogu othrvati emocionalnim gubicima te u svemu dostići svoje vršnjake koji nisu prošli iste obiteljske promjene”.

Dr. Juffer i dr. van Ijzendoorn smatraju da se ključ uspjeha nalazi u roditeljstvu: “Posvojitelji znaju djetetu pružiti sigurnu povezanost na relaciji roditelji-dijete, a to je dobro poznati zaštitni faktor uz pomoć kojeg dijete profitira u smislu pozitivnog društvenog razvoja i pozitivnog samopouzdanja”.

(Više o studiji: ”Adoptees Do Not Lack Self-Esteem: A Meta-Analysis of Studies on Self-Esteem of Transracial, International, and Domestic Adoptees,” Juffer and van IJzendoorn, Psychological Bulletin, 2007)

2. Ne krivite samohrane roditelje, već siromaštvo i nestabilnost

Više od četvrtine djece danas odgajaju samohrani roditelji. Na prvi pogled to izgleda kao loša stvarnost. U Hrvatskoj nemamo detaljnih studija o samohranim roditeljima i uspjehu njihove djece, ali u SAD-u su brojne studije pokazale da djeca koju odgajaju samohrani roditelji žive u skromnijim uvjetima ili u siromaštvu, imaju ispodprosječne socijalne i kognitivne vještine te u manjem broju završavaju škole i teže pronalaze posao.

Međutim, ni jedna studija nije potvrdila da je samohrano roditeljstvo loše ili štetno za dijete samo po sebi! Djeca koja odrastaju s jednim roditeljem ne dobivaju ništa manje pažnje, ljubavi i samopouzdanja od djece u dvoroditeljskim obiteljima. Problem nije u obitelji već u društvenom okruženju u kojem djeca odrastaju.

Znanstvenice za Sveučilišta u Columbiji, Jeanne Brooks-Gunn i Jane Waldfogel pišu:: “Najnovija istraživanja tvrde da u najvećem dijelu stabilnost tradicionalne obiteljske strukture daje prednost takvim obiteljima. Obiteljska struktura i obiteljska stabilnost ponekad su povezane, ali ne može se ocrnjivati jednoroditeljske obitelji samo na temelju pretpostavke da su nestabilne. Američka akademija pedijatara podržava jednoroditeljske obitelji, ali i posvajanje od strane jednog roditelja, ukoliko taj roditelj ima financijskih resursa uzdržavati dijete (i prođe sva potrebna psihologijska i druga testiranja).

(Više o studiji: “Fragile Families and Child Wellbeing,” Waldfogel, et al., The Future of Children, 2010)
3. Razvod neće nužno naštetiti djetetu, već način na koji ga roditelji rješavaju

Sociolog za Sveučilišta u Pennsylvaniji, Paul R. Amato, 2010. godine završio je istraživanje o razvodima koje je trajalo čak 10 godina. U izvještaju jednostavno navodi: “Umjesto da pitamo da li razvod utječe na djecu, prikladnije pitanje bilo bi kako i pod kojim uvjetima razvod utječe na djecu?”.

Način razdvajanja roditelja, odnosno je li on svadljiv ili prijateljski, puno je važnije pitanje nego činjenica da su se roditelji rastali. Amoto sugerira da je nužno, s obzirom na moralna i etička pitanja, da stručnjaci i društvo općenito, više pažnje pridaju “faktorima koji uzrokuju promjenjivost u načinu na koji se djeca prilagođavaju razvodu”. Razvod, kao i brak, ono je što od njega napravimo. To je dokazala i jedna druga skupina stručnjaka 2006. godine. U njihovom radu donesen je zaključak prema kojem razvod vodi do povećanja stresnih situacija u životu kao što su neimaština, psihološki i zdravstveni problemi roditelja, neprikladno roditeljstvo, ali isto tako on može voditi i prema učenju izbjegavanja konflikata, izgradnji novih, harmoničnijih odnosa koji ispunjavaju i otvaraju vrata osobnom rastu.

(Više o istraživanju: “Research on Divorce: Continuing Trends and New Developments,” Paul R. Amato, Journal of Marriage and Family, 2010)
4. Zdrava djeca trebaju odrastati u okruženju zdravih veza odraslih

Bez obzira jesu li roditelji gay ili hetero, razvedeni ili u braku, žive li zajedno ili su samci i imaju partnera/partnericu, vrlo je važno za zdrav razvoj djece da im roditelji, ako su u vezi, budu u kvalitetnoj, zdravoj i čvrstoj vezi. Jedna studija iz 1998. godine proučavala je kako lezbijski i heteroseksualni parovi dijele kućanske poslove i kako to utječe na razvoj njihove djece. Tim istraživača ispitivao je podjelu poslova, razinu ljubavi i konflikata između parova i socijalne vještine i ponašanje djece. Najviše utjecaja na djecu imali su zadovoljstvo roditelja jedno drugim i njihove uloge u kućanstvu. Čak i ako su te uloge bile neravnopravne, što su se roditelji više slagali, razumjeli, uvažavali i poštovali, djeca su bila bolje društveno prilagođena.

(Više o istraživanju: “Division of Labor Among Lesbian and Heterosexual Parents: Associations With Children’s Adjustments”, Raymond W. Chan, et al., Journal of Family Psychology, 1998)
5. Većina djece koja ne dolaze iz nuklearnih obitelji su OK

“Brojna dugotrajna i opsežna istraživanja pokazala su da je najveći broj djece i adolescenata koji provode djetinjstvo živeći odvojeno od jednog roditelja, dobro prilagođeno”, piše psiholog i znanstvenik Michael Lamb sa Sveučilišta u Cambridgeu. On je proučavao na stotine studija o obiteljskoj strukturi i razvoju djece te 2012. završio svoj rad vrlo važnim zaključcima.

Objasnio je da naša mišljenja o tome što djeci osigurava zdravo odrastanje potječu s početka 20. stoljeća i na temelju zaključaka studija koje su izrađivali psihoanalitičari koji su se oslanjali na kliničke podatke. U posljednjih 40-ak godina provode se empirijska istraživanja i zaključci tih istraživanja u najvećem broju idu u prilog sljedećem zaključku: “Biološka nuklearna obitelj nije nužan preduvjet za podizanje zdrave i srčane djece“.

Kao što kaže dr. Lamb, “Dimenzije obiteljske strukture, uključujući i faktore poput razvoda, samohranog roditeljstva i seksualne orijentacije roditelja, te biološka veza između roditelja i djece imaju vrlo malu ili nikakvu važnost kao prediktori zdravog razvoja”.

(Više o istraživanju: “Mothers, Fathers, Families, and Circumstances: Factors Affecting Children’s Adjustment”, Michael E. Lamb, Applied Developmental Science, 2012)