Prijetelji vašeg mališana u školu dolaze pješice ili autobusom, rolaju i bicikliraju bez roditeljskog nadzora, a njihove omiljene igre uključuju penjanje po kvartovskim stablima i skakanje sa zidića. Vi ste, pak, prestravljeni ponašanjem njihovih roditelji koji sve to dopuštaju bez ikakvoga nadzora.

Zastrašuje vas pomisao da vaše dijete samostalno biciklira po ulici, odlazi u dućan što zahtjeva prelazak ceste ili bilo kakvo njegovo suočavanje s nesigurnim i opasnim vanjskim svijetom? Roditelji koji se prema svojoj djeci odnose previše zaštitnički nisu loši i svojim najmilijima žele najbolje, ali ako takvo ponašanje može imati opasne posljedice za djetetov razvoj. Ako mislite da pripadate iznimno brojnoj skupini tzv. “roditelja helikoptera”, evo na što trebate pripaziti.

Manjak samopouzdanja i ovisnost o drugima

Ono što je zajedničko svim prezaštitničkim roditeljima jest privid da svoju djecu vole i žele zaštititi više no što to čine ostali roditelji. Iako svoju djecu žele zaštititi od boli, razočarenja, neuspjeha i žalosti, popularno zvani “roditelji helihopteri” (oni koji uvijek lete u smjeru svoje djece) mogu im učiniti veliku štetu pristajući na ovakav obrazac ponašanja.

Kako dijete raste, roditelj mora biti svjestan opasnosti i izazova koji se pred njegovog mališana stavljaju. Istina je da će dijete biti povrijeđeno, da će patiti, da će osjetiti nepravdu, a možda čak i fizički biti povrijeđeno, ali nitko ga od toga ne može zaštititi. Suludo je vjerovati kako ga uopće treba štititi od života. Takvim mu ponašanjem samo možemo uskratiti korisne lekcije koje će kad tad morati savladati kako bi preživio.

Djeci odgajanoj u prezaštitničkim obiteljima gotovo uvijek nedostaje samopouzdanja i samopoštovanja. Iako njihovi roditelji misle kako čine dobro djelo ako umjesto djece obavljaju sve nelagodne zadatke, zapravo mu govore “ti to ne možeš sam”, “ti si nesposoban i ja to moram umjesto tebe”.

Takva djeca izrastaju u mlade ljude koji očajnički trebaju, odnosno misle da trebaju, nekoga da ih u svemu vodi, sve umjesto njih obavlja i da se na njega u svemu oslanjaju. Postaju ovisna o mišljenjima drugih kao i o njihovoj pomoći. Ovisnost o odnosima u djetinjstvu ne predstavlja velik problem, ali kada kao mladi ljudi krenu stupati u prijateljske i partnerske odnose, djeca prezaštitničkih roditelja imat će ozbiljne probleme sa samopoštovanjem.

Straha se teško riješiti

Zamislite situaciju u kojoj vaše dijete svakoga dana odlazi samo po kruh i mlijeko u dućan. Jednoga se dana prepadnete da bi ga mogao pregaziti automobil i počnete ga plašiti pričama kako mora jako paziti jer može umrijeti. Počinjete se bojati za njegov život i postaje vam nelagodno dijete puštati samo pa umjesto njega, po kruh i mlijeko odete vi.

Dijete u tom trenutku, osim što povjeruje kako nije sposobno obaviti zadatak samostalno, počinje osjećati vaš strah i samo u njega vjerovati. Naravno da ga valja upozoriti da mora biti pažljivo, ali pretjerano nametanje osjećaja straha u djetetu može ostaviti trajan iracionalan strah prema mnogočemu.

Djeca osjećaju anksioznost i panične emocije koje roditelji proživljavaju pa se i sami prepuštaju tim emocijama. U kasnijem životu, mlada se osoba može suočiti s različitim tegobama koje izvore pronalaze u strahu, a neki od razloga nerijetko su i prezaštitnički odnos unutar obitelji.

Dozvolite djetetu da živi, odnosno dozvolite mu da se veseli, ali i da pati. Ono se mora naučiti nositi sa svim emocijama pa tako i nelagodnima. Bol ne smije doživljavati kao nešto negativno već kao emociju koju treba moći podnijeti i prihvatiti, a to će naučiti samo ako mu ostavite prostor da iskusi sve što mora iskusiti. Tek tada, vaše dijete ima realnu šansu izrasti u samostalno i odgovorno biće koje se ne boji živjeti.