Roditelji često imaju nerealna očekivanja kada se radi o socijalnom ponašanju njihove djece. Nerijetko očekuju da njihovi dvogodišnjaci dijele igračke sa svojim prijateljima, da se četverogodišnjaci rukuju s odraslima, šestogodišnjaci kimaju glavom i pažljivo slušaju dok odrasli razgovaraju s njima. Dvogodišnjaci obično ne dijele igračke, ponekad i četverogodišnjaci imaju teškoće u dijeljenju svojih igračaka s drugima.

Kada susreću nove ljude, posebno odrasle, djeca često ustuknu. Prije navršene osme ili čak desete godine nije realno očekivati rukovanje ili izjave poput Drago mi je što smo se upoznali. Slobodno recite svom djetetu ono što biste htjeli da kaže, jer ponavljanje i vježbanje pomažu.

Mnogi roditelji očekuju da se djeca za stolom ponašaju u skladu s bontonom. Iako prilično malu djecu (u dobi oko šest godina) možete naučiti manirima ponašanja za stolom, ona nemaju puno pozitivne motivacije za ovo zrelo društveno ponašanje. Umjesto toga, razumnije je da od djeteta tražite kratka razdoblja (dvije do pet minuta) “dobrih manira” i pričekate sa svojim velikim očekivanjima dok ne navrši dvanaest godina.

Gotovo do puberteta, razvoj socijalnih vještina uglavnom je toliko neujednačen i nepredvidiv da je najbolje ne uzimati to k srcu. Ako vaša očekivanja budu prevelika, djetetova socijalna nezrelost samo će vas frustrirati, zabrinjavati, a možda čak i ljutiti.

Moguće je da postoje vrlo specifični razlozi zašto dijete ima teškoće u socijalnom funkcioniranju. Posebno treba obratiti pozornost na eventualnu pojavu nasilja u školi, probleme u vrtiću ili tijekom produženog boravka ili neke druge pojave koje možda imaju snažan utjecaj na djetetovo socijalno ponašanje. Ako teškoće nisu suviše ozbiljne, uključivanje u društvene grupe i projekte može pomoći djetetu u unapređivanju njegovih socijalnih vještina. Djeca s ozbiljnim teškoćama u socijalnom razvoju trebaju više od mogućnosti za grupne aktivnosti. Ako je dijete stalno nesretno ili unesrećuje druge oko sebe, tada mu je vjerojatno potrebna stručna pomoć.

Znakovi ozbiljnih problema djeteta sa socijalnim vještinama

  • nasilno ponašanje prema vršnjacima – uživa u mučenju i ismijavanju druge djece nego u zajedničkoj igri s njima.
  • zapovjednička, kontrolirajuća ponašanja – radije iskorištava ljude nego da se s njima povezuje. Uvijek želi igrati svoju omiljenu igru, a ako se stvari ne odvijaju kako želi, sukobljava se ili odustaje.
  • sebičnost ili egocentričnost – izbjegava socijalni kontakt primarno zbog toga što ne želi da se netko drugi igra njegovim/njezinim igračkama.
  • izrazita stidljivost ili manjak samopouzdanja – ima vrlo malo ili uopće nema prijatelja. Drži se postrani i nema, ili odbija upotrijebiti vještine koje su neophodne za stvaranje socijalnih veza.
  • socijalna neprilagođenost – previše se trudi uklopiti. Previše priča, preglasno se smije i ponekad se ponaša budalasto kako bi privuklo pažnju.

Ako ste primijetili postojanje bilo čega s ove liste, predlažemo da poduzmete sljedeći niz radnji:

  • povremeno porazgovarajte s djetetom o socijalnim ponašanjima koja očekujete i kojima se nadate. Pritom budite vrlo pozitivni i jasni te se pobrinite da dijete zna što želite.
  • ponekad nas djeca oponašaju, a da mi toga uopće nismo svjesni. Pažljivo preispitajte vlastito socijalno ponašanje.
  • pažljivo promatrajte dijete kako biste spriječili njegovo neprimjereno socijalno ponašanje.
  • popričajte s djetetovim učiteljima i školskim psihologom. Oni vam mogu reći jesu li vaše brige opravdane i jesu li vaša očekivanja razumna.
  • ako navedeni koraci nisu riješili problem, dogovorite sastanak s psihologom radi procjene i savjetovanja. Dijete bi moglo osjećati sram i zauzeti obrambeni stav glede odlaska psihologu, pretpostavljajući da je ono krivo za problem, stoga je potrebno objasniti mu da posjet psihologu nije kazna.