Vječno je pitanje i uzrok ne malog broja rasprava: Do koje granice bi brižni roditelji trebali popuštati i štititi svoju djecu? Nerijetko majka i/ili otac može biti popustljiv i pretjerati u podređivanju svog života potrebama djece. Neki urede stan poput vrtića, svaka je prostorija igraonica, a neki pak npr. predugo dopuste djetetu korištenje bočice, umjesto da je oduzmu do druge godine. Sve je više roditelja koji ne znaju svojoj djeci reći “ne” jer se boje da će ih, ako to učine, njihovi najmiliji manje voljeti.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi jesu li današnja djeca “razmaženija“ nego prije, no u jednom istraživanju čak 60 posto roditelja izjavilo je da su njihova djeca prilično razmažena. Mnogi od njih rekli su kako žele otvorenu komunikaciju, a ne diktatorska pravila. Žele djeci do određene mjere biti prijatelj, ali ponekad ta želja ima visoku cijenu – nemogućnost postavljanja granice kad je dijete treba.

Treba postaviti čvrstu granicu i odrediti razumna pravila

Još jedan veliki problem jest stalna odsutnost roditelja zbog prevelike zaposlenosti i zauzetosti. Zbog toga se nerijetko osjeća krivnja, pa djeca mogu zatražiti što god žele, a roditelji će im to dati kako bi to malo vremena kad su skupa sve bilo savršeno. Očit, ali i težak način da se izbjegne štetna popustljivost je postavljanje čvrstih granica. To znači odrediti razumna, ali čvrsta pravila i strukturu i pridržavati se toga. Iako se čini teškim, postavljanje granica je jedan od najvećih načina izražavanja roditeljske ljubavi. U užurbanom ritmu u kojem svi živimo, roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih, ali to uzrokuje probleme gledano na duži rok. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto, drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su granice i do kuda može ići.

Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka. Većina današnjih roditelja često uvjeravaju svoje najmlađe da što god učine nije pogrešno. Ovo se manifestira tako što npr. brane svoje dijete koje je istuklo nekog u školi ili oštetilo tuđi predmet, odbijajući odgovornost za učinjeno.

Ne treba predvidjeti ni korist od obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova. Ponekad zaboravljamo da se odgovornost uči. Djeca trebaju prema svojim sposobnostima u određenoj dobi, malo po malo preuzimati na sebe određenu odgovornost. U suprotnom, mogli bi početi smatrati da se od njih ništa ne smije tražiti.

Jeste li previše popustljiv roditelj?

Neki od sljedećih znakova mogu vam pomoći da procijenite jeste li previše popustljivi:

  • U vaš stan/kuću jedva mogu stati sve igračke, a dijete i dalje traži još. Poučite dijete da ne može dobiti uvijek što poželi.
  • Dijete očekuje da za njega učinite neke stvari koje može i ono samo. Zapitajte se, činite li stvari za koje je vaše dijete dovoljno veliko da učini samo?
  • Dijete plače ili iz bijesa baca stvari dok nešto ne bude po njegovom. Ovakav ispad bijesa normalan je u drugoj ili trećoj godini, ali ne i kad dijete navrši petu ili šestu godinu.
  • Dijete ima problema u zadržavanju prijatelja i igranja s drugom djecom. Djeca kojoj se previše popuštalo imaju poteškoće s poštivanjem tuđih osjećaja, što ih može učiniti neprihvaćenim od strane vršnjaka. Kad vaše dijete prestane puzati, obratite pažnju na to kako dijeli stvari s drugima, kako vraća tuđe stvari i kako napreduje u drugim socijalnim vještinama.