Ni jedno dijete nikada neće biti savršeno poslušno. I to je dobro. Psiholozi će vam reći da svatko od nas mora imati u sebi buntovnu stranu koja nam pomaže da probijamo vlastite granice. Dobro je da dijete u roditelju ima podršku i sigurnost na temelju koje gradi zdravo samopouzdanje i probija postavljene granice. No ponekad roditelji nisu za to raspoloženi i nije svaki trenutak pogodan za to.

Ponekad roditelji samo i jednostavno žele da se dijete okupa, odjene, pojede ručak ili pospremi igračke, odnosno da bude poslušno i napravi što se od njega traži. Pa kad dijete pruža otpor i negoduje, vrijeme je za najstariji roditeljski trik u povijesti odgoja – obrnutu psihologiju.

Kako bi roditelji podijelili iskustva kako ispravno koristiti obrnutu psihologiju kod pregovaranja s djecom, korisnik poznate stranice Reddit, LeanderD, zamolio ih je da napišu koje sve trikove koriste kako bi disciplinirali djecu ili ih natjerali da naprave ono što se od njih traži, a da doista djeluje.

Evo nekih od boljih odgovora (prevedenih na hrvatski):

  • Moj sin bio je vrlo impulzivan kad je bio mali i pokušavao pobjeći od mene kad smo prelazili cestu, umjesto da me drži za ruku. Zato sam mu počela govoriti da me mora držati za ruku da ne dođe netko i pokuša ukrasti mamu. Djelovalo je. Osjetio se odgovornim da spriječi moju otmicu.
  • Moj tata je od slaganja rublja napravio natjecanje, tko će više rublja složiti u kraćem roku. On nikad nije pobijedio.
  • Moje dijete odbijalo je pospremati igračke. No obožava zadatke i vrlo je kompetitivno. Zato sam uvela igru u kojoj mora u određenom vremenu pospremiti sve crvene igračke. Pa plave. Pa zelene, itd…
  • Prijateljica moje mame stavljala bi povrće samo na svoj tanjur ali ne i djeci. Kad bi je djeca pitala za povrće ona bi im ga odbijala dati “Ne, to je hrana za odrasle. Ali pretpostavljam da mogu svakome dati malo…”. Njezina djeca odrasla su i obožavaju povrće.
  • Kad sam bila mala odbijala sam ujutro ustati. Mama mi je rekla da bi mogle prevariti tatu da misli kako ja još uvijek spavam. Natjerala me da se odjenem i tako spremna za novi dan sakrijem pod pokrivač. Onda bi došao moj tata probuditi me, a ja bi ga kao “zeznula” jer sam već bila spremljena i spremna. To je tako funkcioniralo godinama i nikad nisam preispitivala. Jasno je da su moji roditelji igrali ovu igru samo zato jer su željeli da se ujutro dignem i spremim bez kaosa.-
  • Vodila sam 3-godišnjeg sina na jedan od onih pregleda gdje je trebao dobiti cjepivo. Bio je zabrinut zbog injekcije cijelim putem, gotovo je plakao. Došli smo do ordinacije i sestra mi je suptilno kazala da moj sin nije zakazan za samo jedno cijepljenje, već ih je trebao dobiti pet tog istog dana. Okrenula sam se sinu s osmijehom i rekla mu: “Dobre vijesti! Doktori su shvatili kako dati onu veliku injekciju koju trebaš dobiti i umjesto jedne, odlučili su ju razbiti u pet malih sitnih pikica tako da te neće skoro uopće boljeti!” Na njegovom licu moglo se vidjeti olakšanje. Prestao se mrštiti i opustio se. Nakon prve injekcije čak se i nasmiješio i rekao: “Istina je, ova mala pikica ne boli!”. Izdržali smo do trećeg cjepiva i tad se efekt mojih riječi potrošio, ali svejedno to smatram pobjedom.
  • Evo kako riješiti vrištanje: Na trenutak smireno promatrajte dijete. Zatresite glavom i recite: “Ne, ne, ne radiš to dobro, moraš više tresti tijelom i jače mahati nogama i rukama. Evo, gledaj…” Spustite se na pod i pokažite svoju najbolju izvedbu vrištanja i udaranja nogama i rukama. Vaše iznenađeno i prestravljeno dijete više to nikad neće pokušati.
  • Moja mama me natjerala da učim španjolski jer je stalno govorila da je moj brat bolji u španjolskom od mene.
  • Bili smo u trgovini i razgledavali. Moje dijete je imalo tri godine i počelo s ispadom koji se brzo pretvorio u bacanje na pod, vrištanje i plakanje. Pogledala sam ga i glasnije no inače rekla “Gdje ti je mama? Moramo pronaći tvoju mamu”. Dijete se zbunilo jer sam ja njezina mama, ali tantrum je iste sekunde završio.
  • “Kladim se da ne možeš napraviti…” prije svake rečenice.
  • Hoćeš papati večeru sad ili za pet minuta? – iluzija izbora. Koristim “za 5 minuta” jer mala djeca nemaju koncept vremena i koliko 5 minuta zapravo traje.
  • Svojoj djeci sam govorila da kad lažu, da se na njihovom jeziku pojavi crna točka. Pa kad bi sumnjala da lažu samo bi rekla “Pokaži mi jezik”. Ako bi samo čvrsto stisnuli usnice, znala bi da sam u pravu.
  • Kad bi išli među ljude zamolila bi svoju djecu da paze na mene i uvijek me imaju na oku kako me netko ne bi oteo. Tako su uvijek bili blizu mene i nikad se nisu izgubili.
  • Mamina tetka ima jednu foru koja gotovo uvijek pali. Ako dijete padne ili se udari, prije nego počne plakati ona brzo kaže “Oh ne! Vidi što si učinio podu/asfaltu/vratima/stolu (ili bilo čemu na što se dijete udarilo). Dijete se obično zabrine za pod, asfalt ili stol i zaboravi da ga nešto boli u sekundi.
  • Najviše volim kod svoje djece koristiti zabranu da se ne smiju smiješiti kad su nezadovoljni i mrzovoljni. “Hej, nema smijanja! Vidim te! Da se nisi usudio… nema smijanja dok si ljutko!”. Ponekad se i natječemo tko će duže imati smrknuto lice. Funkcionira i za nekoliko minuta prestanu se mrštiti.
  • Ne moraš ići spavati ako ne želiš. Samo legni i zatvori oči. Nemoj ni slučajno spavati.

Ostale savjete pogledajte ovdje.