Odrasli igraju ključnu ulogu u oporavku djeteta od tragičnog događaja

Posljednjih dana svjedočimo raznim tragedijama u koje su upleteni i djeca i mladi - požari i ekspolozije u obiteljskim kućama, prometne nesreće, štakori koji djecu grizu u snu, nestala djeca, ulično nasilje nad tinejdžerima

4f54bedf8d0d0

. S ovakvim se situacijama teško snose i odrasli, a kamoli djeca, pa se samo možemo nadati ili moliti da se nešto slično neće dogoditi osobama koje volimo. Što ako se ipak dogodi? Kako djeca prebolijevaju tragedije i kako im u tome mogu pomoći roditelji?

Odraslima se teško snositi s tragičnim događajima, ali za djecu to je još teže, jer njima tragedije nikako nemaju smisla. Njihov um nema dovoljno iskustva i razvijenu logiku da bi mogli shvatiti ozbiljnost i težinu onog što se dogodilo, a to može dovesti do emotivnih problema i problema u ponašanju kasnije u njihovim životima. Jedini način na koji djeca mogu zdravo "probaviti" i preboljeti traumatična i tragična iskustva je uz pomoć, njegu, vodstvo i podršku odraslih.

Svatko može pomoći. Ne samo roditelji ili skrbnici, već svi koji dolaze s djetetom u kontakt: učitelji, profesori, susjedi, šira obitelj, treneri, obiteljski prijatelji. Svi oni mogu odigrati važnu ulogu u djetetovu oporavku i pozitivnom razvoju nakon traume.

Donosimo pet savjeta kako odrasli mogu pomoći djetetu da preboli tragični događaj:

1. Pokazujte i pojačajte pozitivno ponašanje prema djetetu. Iskazivanje ljubavi, zagrljaji, pohvale, (zaslužene) nagrade, više vremena za druženje, igranje, maženje, smijanje... samo su neki od načina na koje možete djetetu vlastitim ponašanjem pokazati da je sigurno, voljeno, zaštićeno i da ste tu za njega. To ne znači da dijete ne treba ponekad i kazniti ili opomenuti te da ne treba nastaviti s postavljanjem granica u odgoju, već da treba puno senzibilnije osluškivati osjećaje i potrebe djeteta te mu pružiti pažnju koja ima određeni cilj i poruku: "Sa mnom si siguran i štitit ću te i voljeti bez obzira što se dogodilo".

2. Održavajte rutinu i svakodnevnu strukturu. Rutina i red djetetu će pružiti osnovni okvir i odrednice za ponašanje. Bilo da se radi o zajedničkoj obiteljskoj večeri, priči za laku noć, igranju na računalu, nemojte djetetu uskratiti ono što je činilo njegovu rutinu prije tragičnog događaja, a koliko je to moguće u datoj situaciji. Upravo rutina i strukturu djetetu daju osjećaj da je sigurno i zaštićeno u svojoj okolini, zato što će raditi ono što mu je poznato i u poznatom okruženju.

3. Njegujte i potičite pozitivne odluke kod djeteta te ga učite kako samostalno rješavati svakodnevne probleme. Učenje može započeti s vrlo jednostavnim dobrim i lošim odlukama. Primjerice, vezano za čišćenje sobe, roditelj može djetetu reći: "Želiš li sada pospremiti igračke u svojoj sobi pa da stigneš gledati crtić prije večere ili ćeš kasnije pospremiti bez obzira što na TV-u traje crtić?". Na taj način dijete ima osjećaj da ima kontrolu nad svojim odlukama, a svejedno je pospremanje igračaka obaveza koju neće izbjeći. Sada može samo odlučiti čega će se odreći, još malo slobodnog vremena prije večere ili crtića.

4. Zapamtite da je svaki novi dan i nova prilika za promjene i poboljšanja. Kada se dijete snosi s emocijama i sjećanjima vezanim za neki tragični događaj, to se ponekad manifestira na različite načine. Neka djeca možda će odmah pokazivati tipične posttraumatske simptome kao što su iznenadni "napadaji" bijesa, ljutnje ili povlačnje u sebe. Druga djeca tek će nakon nekoliko tjedana početi iskazivati navedene emotivne reakcije. Vrlo je važno da to odrasli razumiju, da ostanu smireni i strpljivi ukoliko dođe do manifestacije neobičnog i iznenadnog ponašanja. Isto tako, ukoliko odrasli vlastite negativne emocije u takvim situacijama održe pribranima, i djeca će naučiti kako se s njima snositi.

5. Odrasli trebaju shvatiti da ozbiljni problemi i oni koji ne nestaju s vremenom zahtijevaju pomoć profesionalaca. Uz pomoć roditelja i odraslih iz svoje okoline, većina djece će preboljeti traume i tragedije unutar nekog vremenskog perioda, a ovisno o djetetovu karakteru i senzibilnosti. Ukoliko ne primjetite nikakva poboljšanja ili se situacija pogoršava s pojavom novih problema, svakako potražite pomoć dječjeg psihologa, socijalnog pedagoga i liječnika, koji su školovani i specijalizirani za takve situacije i znaju kako pomoći djeci da se snose s vlastitim emocijama.

Činjenica je da ponekad roditelji ne mpogu baš ništa učiniti kako bi spriječili tragedije koje mogu zadesiti njihovu djecu u njihovoj najbližoj okolini. No ono što mogu je negativna iskustva pretvoriti u sastavni dio odrastanja i razvoja, umjesto da ona postanu prepreka za daljnji razvoj i unutarnji rast. Ponekad su negativna iskustva vrlo dobar temelj da djecu naučimo kako emotivno ojačati i uhvatiti se u koštac sa svim eventualnim negativnim situacijama u budućnosti. Pokušajte izdržati i napraviti najbolje u datoj situaciji, a za dugoročnu doborobit djeteta.