Kada dijete živi okruženo ili je žrtva obiteljskog nasilja izloženo je traumi koja će s vremenom prerasti u trajni ožiljak s kojim će se morati boriti cijeloga života. Osim utjecaja na djetetov psihofizički razvoj, traume mogu utjecati i na razvoj mozga te uzrokovati nedostatni razvoj. Simptomi traume s vremenom se ne smanjuju već rastu i imaju utjecaja na svaki i najmanji djelić života djeteta i kasnije odraslog čovjeka.

Nasilje je danas, nažalost, sve raširenija pojava, od onog obiteljskog preko nasilja na ulici, u školama, na stadionima, prema osobama koje su po nekom obilježju drugačije, a koje napadač – zlostavljač smatra prijetnjom.

Nasilje u obitelji prisutno je u svim državama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, gdje je svakih 15 minuta fizički zlostavljana jedna žena. Djeca su ta koja su najčešći i uz žrtvu najranjiviji svjedoci. Iako nisu uvijek i ona fizički zlostavljana mogu i kao svjedoci nasilja trpjeti posljedice koje će ih pratiti cijeloga života.

Nadalje, dijete dobiva poruku da je zlostavljanje “normalan” oblik ponašanja i općenito upija viđeno negativno ponašanja te može steći zaključak kako je zlostavljanje ispravno te će ga vjerojatno pokušati i samo izvršiti nad žrtvom koju će u nekom trenutku procijeniti kao slabiju i manje vrijednu. Kako do toga ne bi došlo, potrebno je prepoznati i pružiti pomoć djeci žrtvama ili svjedocima nasilja.
 

Djeca su bila izložena nasilju i osjećaju njegove posljedice ako su:

– svjedočila nasilju nad majkom ili su vidjela njezin strah
– ako su slušala svađu ili fizičko nasilje iz druge sobe i imala potrebu sakriti se na sigurno mjesto u strahu da bi i ona mogla stradati
– ako su morala tješiti žrtve nasilja u obitelji ili preuzeti odgovornost odrasle osobe u obitelji nakon što je eskalacija nasilja završila
– ako moraju svjedočiti kao svjedoci nasilja
– ako su poticani uključiti se u nasilje bilo naspram majke ili nekog drugog člana obitelji
– ako pojedini roditelj ne može o njima skrbiti zbog posljedica nasilja
– ako su direktne žrtve nasilja (odrasli koji su skloni nasilju obično su i sami bili žrtve nasilja u djetinjstvu)
– ako imaju bilo kakvu ozljedu nastalu iz nasilja
– ako osjećaju određeni strah prema nekoj osobi ili ako im je određena osoba “okidač traume” i izaziva negativna iskustva i sjećanja na traume iz prošlosti

Djeca koja su bila izložena ili ozlijeđena u obiteljskom nasilju mogu kao posljedicu imati razne traume koje će im, iako nasilje uglavnom prestane do nekog trenutaka njihova života, zauvijek ostati dio života i vjeran negativni pratitelj kroz sve životne prilike. Izloženost nasilju u razdoblju djetinjstva najčešće utječe na:

– Ponašanje. Djeca koja su pretrpjela nasilje najčešće pretjerano reagiraju, ponekad su neprijateljski raspoložena, impulzivna ili agresivna. Ponekad se mogu povući u sebe, dislocirati ili čak pobjeći od okoline. Ovakva ponašanja sama djeca ne vide kao loša ili neprihvatljiva niti se kategoriziraju kao “poremećaji” već ih oni gledaju kao bijeg u bolji i mirniji svijet. Problem droge i alkohola se ponekad javlja kod starijih osnovnoškolaca i srednjoškolaca kao reakcija na nasilja.

– Razvoj. Normalan razvoj može biti narušen. Ponekad se žrtve ili svjedoci nasilja ne ponašaju u skladu s godinama. To se uglavnom povezuje sa stanjem podsvijesti u kojem se osjećaju sigurnije. No, uzrok može biti i ozljeda mozga koja je uslijedila nakon nasilja.

– Veze i povezanost. Postoji povezanost s izloženosti nasilju i odbijanjem ljudi od sebe. I djeca mogu razviti povezanost i naizgled čudna prijateljstva s ljudima u čijem se društvu osjećaju sigurno i zaštićeno.

– Emocije. Djeca se često osjećaju depresivno, tužno, anksiozno, posramljeno i potišteno. Emocionalna sigurnost u djetinjstvu ključ je uspjeha i razvijanja zdravih veza i prijateljstava u kasnijem životu.

– Učenje. Žrtve nasilja ponekad imaju problema s koncentracijom i učenjem jer stalno se nalaze u određenom strahu od zlostavljača. Strah je uglavnom samo stanje svijesti, no stanje je kojeg se djeca teško mogu riješiti.

– Spoznaje o samima sebi. Obično su žrtve nasilja kao odrasle osobe, pojedinci s niskom razinom samopoštovanja i obično o sebi razmišljaju negativno kao i o svojoj okolini. Posebno djeca imaju naviku razmišljati “Sve me mrze ili svi su protiv mene”.

– Fizičko zdravlje. Narušeno fizičko zdravlje ponekad može biti posljedica kućnog nasilja. Ako dijete nije bilo direktna žrtva fizičkog zdravlja, kao posljedice pretrpljenog straha mogu se javiti glavobolje, bolovi u trbuhu, poremećaji spavanja (npr. noćne more, mokrenje u krevet), te reakcije na stres kao što su osipi ili bolesti povezane s padom imunuloškog sustava.

Kako pomoći djeci žrtvama nasilja?

Oporavak od preživljenog ili samo viđenog nasilja uvijek je dugotrajan proces i teško ikad u potpunosti može biti izbrisan iz djetetova sjećanja, no da bi se djetetu olakšalo treba pokušati zaštiti ga od daljnjeg nasilja i izloženosti zlostavljaču kao i pružiti mu potrebnu psihološku pomoć kako bi se moglo nositi s traumama.

– Djecu treba zaštiti od daljnjeg nasilja i držati ih što dalje od mjesta nasilja ili okidača koji bi ih mogli podsjećati na proživljeno.

– Uz obitelj, škole trebaju odigrati ključnu ulogu pružatelja pomoći kroz sustav pedagoga i psihologa.

– Djeca moraju imati potporu i osjećaj voljenosti i zaštićenosti.

– Treba ih usmjeriti na specijalizirane institucije koje pomažu žrtvama nasilja.

– Oporavak je dugotrajan i dakako ovisi od osobe do osobe, no važno je znati da je moguć i uz pravilnu potporu obitelji, dijete se može u potpunosti oporaviti od doživljene traume.

Važno je znati da je svaki zlostavljač u početku bio dijete, neiskvareno i neupućeno. Nije nužno da je kasniji zlostavljač pretrpio ili svjedočio zlostavljanju u djetinjstvu, no sudeći po većini istraživanja i dokazanim uzročno-posljedičnim vezama, uglavnom je bilo tako. Zaštitimo djecu i ne dopustimo da su izložena nasilju jer nasilje uvijek vodi k još više nasilja vrteći začarani krug koji će se teško zaustaviti.