Roditelji se nerijetko razmeću ovom snažnom sintagmom kako bi drugima potvrdili kolika je njihova ljubav prema potomstvu, no usuglašava li se ono što smatraju bezuvjetnom ljubavlju s onim što ona zaista jest, ako se uopće može definirati riječima?
Bezuvjetna ljubav se ne mora zaslužiti
Anonimni je autor jednom rekao kako je dijete najbolje gledati kao na paketić nepoznatog zasađenog sjemena koje smo dobili na poklon. Valja ga zalijevati, brinuti o njemu, hraniti ga i "uzgajati", ali ne razočarati se ako cvijet ne bude one vrste, boje i mirisa koji smo priželjkivali.
Općenito, priželjkivanja i očekivanja su prva i najveća prepreka postizanju bezuvjetne ljubavi prema djetetu. Mnogi će se roditelji zakleti kako svoje dijete vole bez ikakvog uvjeta no iste će sekunde spomenuti kako bi bili sretniji da se njihova djeca bolje slažu, da je dijete manje izbirljivo i tvrdoglavo, a više poslušno i slično.
Voljeti svoje dijete bezuvjetno znači u potpunosti ga prihvatiti onakvog kakav jest, čak i ako ne zadovoljava naša očekivanja i standarde te odustati od svakog osuđivanja, prosuđivanja, kritiziranja.
"Ako budeš dobar, dobit ćeš..., ako budeš poslušan odvest ću te tamo i tamo..." - te i svako drugo "ako" uvjetuje ljubav, naklonost, vrijeme posvećeno djetetu. Bezuvjetna ljubav se ne mora zaslužiti dobrim ponašanjem, uzornim vladanjem i blagim karakterom. Ona je sveprisutna bilo da je dijete najposlušnije na svijetu ili potpuno suprotnog ponašanja.
Razumijevanje emocija i stavljanje u "djetetove cipele"
Ne postoji univerzalni recept za bezuvjetnu ljubav, no za početak je poželjno prihvatiti da je dijete tek čovjek sa svojim manama i slabostima. Ponekad je poželjno promijeniti perspektivu, pa umjesto da u jako tvrdoglavom djetetu koje uvijek gura svoju priču dok ne dobije što želi vidimo negativan karakter koji nas izluđuje, pogledamo pozitivnu stranu. Takvo će dijete možda sutra u životu biti spremno boriti se za svoja vjerovanja, prava i bit će u stanju ustrajati u onome što treba ili želi, a to će mu pomoći u svakom poslu kojim se bude bavio.
Ono negativno u ovoj priči jest da takvo ponašanje može biti jako zamorno za druge, pa je zadatak roditelja pomoći djetetu da shvati do koje granice može ići, u kojim situacijama treba korigirati takvo ponašanje i kako misliti na druge.
Dobro je situaciju gledati s djetetova stajališta. Možda je neko ponašanje tek poziv u pomoć upućeno roditeljima ili drugim odraslim osobama. Razlog svađanja s mlađom braćom možda je strah od toga da će roditelji starije dijete zanemariti jer se ponekad više moraju posvetiti mlađemu. Možda konstantno mokrenje u gaćice nije bezobrazluk već dijete, za vrijeme igre, potpuno zaboravlja napomenuti da mora obaviti nuždu. Roditelji mogu pokušati biti njihov petogodišnjak ili desetogodišnjak. Percepcija je tada sasvim drugačija. Shvatit će kako su neka ponašanja tek molba za roditeljskom asistencijom ili boljim razumijevanjem.
U skladu s time, nakon nekih agresivnih ponašanja važno je upitati dijete kako se osjeća i zašto ima potrebu udarati drugu djecu, rušiti, vrištati ili se bacati po podu u javnosti. To ne znači da dijete nećete upozoriti pa čak i kazniti ako se ponaša nedolično, ali dok je bijesno i "kreće u napad" zastanite na trenutak i pokušajte saznati što ga muči i što ga tjera na takvo ponašanje.
U redu je tugovati za onim što nemamo
Oni koji su željeli mirno i poslušno dijete, a dobili zaigranog i pomalo neposlušnog klinca ili oni koji su htjeli da im dijete gaji veliku ljubav prema knjigama i kazalištu, a ono ne vidi dalje od video igara, smiju se malo i požaliti i to nije sebično.
Žaljenje za neispunjenim očekivanjima je sasvim u redu i svatko si ga treba dozvoliti. Jednom kad sami sa sobom prorade taj osjećaj, roditelji će biti spremniji prihvatiti dijete onakvim kakvo jest.
Bezuvjetno voljeti svoje dijete nije jednostavno, a trenuci najveće ljutnje i razočarenja pokazatelj su koliko smo zaista dosljedni toj ideji. Dijete je udarilo svoju sestru, zaderalo se da vas mrzi ili razbilo vašu omiljenu sliku. Upravo ga je tada najteže voljeti i pokazivati mu ljubav, ali ne treba nikada posustati.
Naime, mnogi se roditelji vode logikom "sada ću ga kazniti, ali kasnije ću mu pokazati ljubav". No ono što dijete zaista treba jest naša konstantna ljubav čak i u trenucima kada je u svom najgorem izdanju. Ono što nikako ne smijemo zaboraviti jest da bezuvjetna ljubav ne znači bezuvjetnu toleranciju nepodobnosti. Dijete treba znati kada griješi i treba naučiti što je ispravno, a što ne. Bezuvjetna ljubav ne isključuje disciplinu i odgoj, već roditelja podsjeća da njegovo dijete ljubav ne treba zasluživati svojim ponašanjem već je uživati, neovisno o okolnostima.
I ne zaboravimo, svaki puta kada je naša ljubav pobijedila nad našim osuđivanjem, prosuđivanjem, kritikom, napadom, agresivnošću, bijesom, gnjevom, pobijedili smo sami sebe i djetetu pokazali primjerom što znači bezuvjetna ljubav.