Nedaleko od djeteta stoji bračni par i crveni se, u nedoumici se pogledavajući i ne znajući što im je činiti. Prvo što pomislite je kako je uopće došlo do toga i moje dijete to nikad ne bi... No što ako se to jednom upravo dogodi i vama ili ste upravo vi taj roditelj koji stoji sa strane, crven kao paprika?
Kako uopće dolazi do socijalno nepoželjnog ponašanja?
Realno, da se cijela ta scena odvijala doma ili negdje daleko od očiju drugih ljudi, cijela situacija bi bila upola manje stresna po vas. Što je najgore, u toj situaciji djetetu nipošto ne smijete kupiti kinder jaje jer ćete pozitivno potkrijepiti djetetovu reakciju, odnosno poslati mu poruku „svaki put kad ćeš ti vrištati, dobiti ćeš kinder jaje“. Međutim, ako se ta ista situacija ponovi još koji puta, pod velikim ste rizikom da dođe do generalizacije podražaja (jer opetovano pozitivno potkrepljenje dovodi do višestrukog uparivanja i generalizacije). Drugim riječima, dijete će povezati/shvatiti da s vrištanjem dobiva ono što želi i početi će ga koristiti u svakoj situaciji u kojoj vi njemu nešto uskratite. Možda vam se čini kao da dijete manipulira s vama i to je često fraza koja se može čuti (kako su sva djeca manipulatori), no to nije tako. Okolina i roditelji su naučili (da, da, naučili) dijete da se tako ponaša, jer sustav pozitivnog i negativnog potkrepljenja te nagrada i kazni su sve mehanizmi učenja. Zaključno, trebate vam nekakva reakcija kojom smirujete dijete, bez kinder jajeta i popratnog vrištanja.
Kako djeca funkcioniraju?
Zamislite rijeku. Rijeka teče, ima svoj tok koji ne možete zaustaviti. Možete probati napraviti branu, ali opet nećete zaustaviti rijeku, jer je ona nezaustavljiva sila i pronaći će put za svoj tok. Slično je i s djecom, ona imaju svoje želje i zamišljene ciljeve te će na sve moguće načine probati doći do njih. Nema tu ništa skriveno iza tih namjera niti manipulativno, oni samo traže put do cilja. Ono što vi kao roditelj možete napraviti je sagraditi dobar nasip, na pravi način usmjeriti rijeku, ne probati ju zaustavljati, jer to nećete uspjeti, a može doći samo do poplave i teško popravljivih šteta. Taj nasip mora imati nekoliko karakteristika: mora biti čvrst i kontinuiran. Ako postoji prekid negdje u nasipu ili nije dobro napravljen, on će popustiti i rijeka će se izliti. Tako je i s pravilima ponašanja. Roditelj mora imati jasna i jednostavna pravila, ali biti striktan i dosljedan u njima. Ponekad je dovoljno samo jednom popustiti, da sav trud ode u nepovrat. Pritom je važno da taj nasip bude dovoljno široko postavljen i da pusti rijeci prostora da teče, jer u suprotnome će se rijeka svejedno preliti preko ruba nasipa, ma koliko god on bio čvrst. Drugim riječima, kada postavljamo pravila svojoj djeci, moramo im dati slobodu i osjećaj izbora. Mi smo tu da usmjeravamo, ne zaustavljamo. Postoji jedna odlična tehnika, koju stručnjaci preporučuju roditeljima, a koriste ju i terapeuti igrom. Ta metoda se zove ACT (acknowledge, communicate i target) ili u slobodnom prijevodu PKC: prihvati emociju – poručujemo djetetu da je u redu biti ljut ili tužan, zato što ne može dobiti kinder jaje. Ponašanje koje slijedi nakon emocije nije prihvatljivo, ali sama emocija je u redu! I odrasli su ljuti ili tužni kada nemaju novaca da si kupe nešto što bi htjeli, ali se ne bacaju po podu i vrište „Ja bih autooooo!!!“. Prihvaćanjem emocije potičete djetetovu emocionalnu samoregulaciju i dajete mu do znanja da ga razumjete. Komuniciraj granicu – u redu je biti ljut jer ne može biti po tvome, ali jedna od stvari koje ne možeš raditi kada si ljut je bacati se po podu, vrištati itd. Poruka koju na taj način dajemo djetetu je „Prihvaćam te, razumjem te, ali tvoje ponašanje nije u redu“. To je ta razlika koju ponekad roditelji zaboravljaju ili nisu svjesni da ju rade: ponašanje je loše, ne dijete. Ciljaj alternativu – to je ta moć i osjećaj kontrole koji djeca vole imati i zbog kojeg uopće dolazi do takvih nekontroliranih reakcija. Moramo im pružiti priliku da zadrže osjećaj da oni imaju kontrolu – jedna od stvari koje ne možeš raditi kada si ljut je bacati se po podu, ali možeš udarati u jastuk (doma) ili možemo o tome pričati kada se smiriš, mama/tata će te slušati (dućan). Konkretno u dućanu nije loše imati neku alternativu – ne možeš dobiti kinder jaje, ali možeš jabuku, bananu ili breskvu, sam/a biraj, što god želiš od navedenog.
Sankcioniranje nastale štete
Dobro, sada ste oboružani svim znanjima, ali ste primjetili da je vaše dijete već usvojilo neke krive načine dobivanja željenog, koji se vama baš i ne sviđaju, poput vrištanja u trgovini. Stvar je na papiru vrlo jednostavna – ono što se naučilo, može se i odučiti, odnosno naučiti da 'stara pravila' ne vrijede. Naravno, u stvarnosti nije sve tako jednostavno, pogotovo kad su djeca u pitanju. Problem je što ako je dijete usvojilo jedan put do cilja, nevoljko će prihvatiti neki duži ili manje jednostavan put, pogotovo ako ne mora. Zato ga vi kao roditelj morate uvjeriti da ovaj put koji sada koristi, a vama nije zadovoljavajući, više nije dostupan. Naravno, za to treba vremena i puno upornosti. Vjerojatno će dijete probati nekoliko puta istim putem, prije nego shvati da zaista taj put više ne postoji. Drugim riječima, niti ACT tehnika niti bilo koja druga metoda neće upaliti isprve, pogotovo ako je plač više puta do sada upalio ili je već isprobana efikasna tehnika dobivanja željenog.
Kako i kada koristiti nova pravila?
Ispravan odgovor je svugdje i uvijek isto! Naravno da to nije baš tako jednostavno, jer da je, nikad ne bi niti došlo do takvih scena. Stvar je u tome kada ih jednom krenete koristiti, morate BEZ IZNIMKE nastaviti koristiti, inače vam uzaludan sav trud (a i stres). Upravo zato, možda je najbolje za prvi put probati kod kuće. To okruženje će ujedno vama biti i najmanje stresno, jer dijete (a i vi) ima najmanje publike pa neće biti tog dodatnog stresa „Hoće li netko zvati socijalnu službu ako pustim dijete da vrišti?“. Naravno, prvi put kada izvedete takav neki manevar, djetetu neće biti ništa jasno i vjerojatno će se praviti da se to nije dogodilo. Ipak, reakcija bijesa će biti nešto manja, jer ste prepoznali njegove emocije i pokazali razumijevanje za njegove želje, unatoč ne ispunjavanju prohtjeva. Štoviše, mogli bi ste se iznenaditi i isprve uspjeti u svom naumu preodgoja. No nemojte se previše odmah poveseliti, morate isto uspjeti napraviti i na javnom mjestu.
Postoji li razlika s obzirom na dob djeteta?
Postoji razlika s obzirom na kognitivnu zrelost djeteta. Na primjer, teško da će vas dijete od godinu dana razumjeti ako probate primijeniti ACT metodu. U tom slučaju vi odabirete alternativu za dijete. No s druge strane, dijete od godine dana neće imati prkosni ispad bijesa nasred dućana i puno lakše ćete ga smiriti. Ispadi nezadovoljstva i „Ne“ faza se počinju javljati tek nakon dvije godine, kada dijete počinje graditi svoj vlastiti identitet i razlikovati sebe od svoje majke, upravo zbog kognitivne zrelosti. Upravo u tom periodu će vam biti najteže koristiti ACT metodu (2-3 godine), jer djeca samo žele raditi suprotno od onoga što vi želite i jako im je važna ona zadnja faza – moć, nezavisnost i kontrola. Što su djeca starija, to im postaje važniji prvi dio, da imaju osjećaj prihvaćanja njih i njihovih emocija.
Koji god pristup da odaberete, a da ne uključuje emocionalno ili fizičko zlostavljanje, važno je da budete konzistentni. Uvijek i svugdje!
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag.psych., praktičarka terapije igrom, Centar Proventus