S dvije godine većina mališana može složiti rečenicu od dvije ili tri riječi. I tako dalje... Jeste li se našli u situaciji da vaša beba ili maleno dijete ne radi ono što rade njegovi ili njezini vršnjaci, pa ste ga počeli uspoređivati sa svakim djetetom njegove dobi i prestrašili se da nešto nije u redu? Ako je vaš odgovor potvrdan, ovaj članak je za vas.
Na našem je portalu stiglo puno pitanja roditelja vezano za psihomotorni razvoj djece u određenoj dobi. Samo za primjer, mnogi roditelji brinu kada će njihovo dijete odbaciti pelene, posebno ako je u usporedbi s vršnjacima to već odavno, navodno, trebalo. Naši suradnici u ovakvim situacijama najčešće odgovaraju da treba osluškivati potrebe i navike djeteta te čekati da ono bude spremno za tako velike nove prilagodbe u rutini.
Drugim riječima, niti jedno dijete nije isto i svako u razvojnom smislu ide svojim tempom.
Kada se uspoređujemo s drugim mamama ili našu djecu s njihovom djecom te zaključimo da naš sin ili kćerkica po nečemu zaostaju, odmah se stvara određena doza stresa koja se neminovno prenosi i na dijete.
U primjeru odvikavanja od pelena, može se dogoditi da s treniranjem djeteta počnemo prerano kada dijete još nije spremno, doživljavamo neuspjeh za neuspjehom, pod stresom smo, dijete je napeto i zbunjeno i rezultati ne dolaze.
Isto vrijedi i za razvoj govora, prve korake, motoriku, učenje slova, obavljanje higijene i druge razvojne točke kroz koje svaki mališan treba proći do polaska u školu.
Uspoređivanje s drugima ne donosi ništa dobro. Energija se troši na strahove i nesigurnosti. Misli su nam opterećene crnim scenarijima koji bi se možda mogli dogoditi, umjesto da ih preusmjerimo na danas, na sadašnjost, na promatranje i osluškivanje našeg mališana. Mnoge mame koje kažu da su se oslanjale na vlastituintuiciju, promatrale i slušale što im govori ili pokazuje dijete, koje su neopterećeno slijedile neki prirodni tempo, obično nemaju nikakvih problema, opuštene su, djeca su također opuštena i kad tad sustignu u svemu vršnjake.
Naravno, to ne znači da kad se pojavi neka briga, posebno ako upravo osluškivanjem djeteta primijetimo da nešto nije baš sasvim u redu, da taj instinkt trebamo zanemariti. Svakako se treba posavjetovati sa stručnjakom (a ne sa Googlom, prijateljicama, forumima i drugim izvorima) te poslušati njegov savjet.
Isto tako, ako stručnjak preporuči neke vježbice ili promjene u rutini, treba ih prakticirati, ali opušteno, postepeno, bez prevelikih očekivanja i stresa. I odraslima je ponekad potrebno puno vremena da se prilagode promjenama (npr. na poslu, na postupke bližnjih, na novog člana obitelji i slično), a djeci treba još više vremena. Kada promjene dolaze postepeno i prirodno i kada ne osjećaju napetost u roditeljima, djeca će promjene prihvatiti kroz određeni period za što treba imati puno strpljenja.
Strpljenje je ključna vrlina u čitavom procesu. Treba biti strpljiv i čekati da dijete bude spremno. Treba mu pomoći da na najprirodniji način samo nauči ili usvoji određene vještine i znanja, bez obzira na tempo kojim idu njegovi vršnjaci.
Djecu treba izložiti novinama i pomoći im u njihovu svladavanju, pomoći im da prevladaju određene frustracije u procesu učenja, ali se treba svladati od guranja djece u izazove samo zato što bi u nekoj dobi ono to "već trebalo jer su druga djeca to već svladala".
Hrabrošću i samopouzdanjem zaštitite se od uspoređivanja s drugima i ne dozvolite da vam bilo tko ili bilo što poljulja emocionalnu ravnotežu koju vaše dijete treba na svom razvojnom putu.