Negdje ste sigurno vidjeli taj prizor. Šećete s partnerom ili partnericom dok djeca trčkaraju oko vas i odjednom vam u susret dolazi druga obitelj. Po svemu vam sliče, osim po tome što njihovo dijete ne trčkara uokolo, već se vozi u kolicima, iako je preveliko i prestaro za tako nešto. Možda nećete reagirati, a možda ćete se zapitati: “zašto mu roditelji ne daju da hoda? Pa nije više mala beba”.

Postoji nešto smiješno i sputavajuće u djetetu koje može hodati, a vozi se u kolicima dok mu nožice gotovo stružu po podu, a položaj njegova tijela pokazuje vidnu neudobnost, skvrčeno u prostoru namijenjenom bebama.


Istovremeno, takav prizor otvara niz kulturalnih vrućih tema, kao što su: pretjerano ugađanje mladim generacijama od najranije dobi, ekscentričnost nove kulture roditeljstva, tendencija da više sjedimo nego hodamo i slično. Nameću se i pitanja “zašto roditelji to rade?”.


Možda doista samo ugađaju djetetu koje želi biti mala beba, iako to već odavno nije. Djeca doživljavaju takvu “dobnu regresiju” kada su gladni pažnje (npr. kada u obitelj stigne nova beba, odnosno kada dobiju mlađeg brata ili seku) ili kada je to jedan od načina da nešto dobiju što žele. Ukoliko je vožnja u kolicima samo stvar djetetovih “nebuloznih” želja, ispunjavanje istih od strane roditelja, pokraj dvije zdrave i mlade noge, nije baš ok.


Mogući razlozi zbog kojih se roditelji odlučuju strpati dijete u gotovo premala kolica zasigurno uključuju onaj vezan za predugo hodanje. Naime, ukoliko obitelj unaprijed zna da je čeka oveća pješačka ruta, mama i tata su unaprijed svijesni da dijete to neće izdržati. Ukoliko ga nemju namjere nositi, kolica su logično rješenje.


Drugi mogući razlog bio bi da je roditeljima lakše u gužvi držati dijete na oku kad je vezano u kolicima. Mnogi kikići rado odlutaju i rijetko kada hodaju u smjeru u kojem bi to njihovi roditelji željeli. U tom slučaju, kolica su također dobro rješenje.


Ipak, bez obzira na razlog koji je ponukao mamu i/ili tatu da svog čeverogodišnjaka uguraju u kolica u kojima se vozio dok je bio beba, većini prolaznika taj prizor neće baš dobro sjesti. Nekima će čak biti smiješan i iritantan.


Gdje je ta granica kada je dijete jednostavno preveliko za kolica? Kako je odrediti?


Ne zna se. Možda je vrijeme za izlazak iz kolica kada nožice postanu stvarno predugačke, pa ih dijete mora savijati u koljenima ili kad se stopala vuku po podu. Možda će dijete samo odrediti vrijeme kada primjeti da ga ljudi gledaju u čudu dok se gradom vozi kao beba.


Ukratko, ovaj je problem zapravo stvar estetike. Djetetu se ništa neće dogoditi, štoviše, bit će sigurnije u kolicima (osobito u prometnim područjima ili velikim gužvama). Jedini problem je, čini se, što većini ljudi to nije lijepo za vidjeti i što će takva djeca i njihovi roditelji naići na prešutno neodobravanje okoline. Komentari će biti “sigurno su ga previše razmazili”, “zašto ne puste jadno dijete da trči”, “prevelik je i nije više beba da ga se vozi” ili “da je moj, hodao bi kao svaki drugi veliki dečko”.