Mama, jesi li ti probala drogu?

Kada klincima na pragu tinejdžerske dobi govorimo da ni pod koju cijenu ne uzimaju drogu jer ona uništava tijelo i mozak i ubija snove i budućnost, postoji velika mogućnost da će oni imati dodatnih pitanja, među kojima je i ono koje roditelji često izbjegavaju - jesu li i sami probali drogu

497db07c152b9

?

Ukoliko je odgovor potvrdan, njime smo prisiljeni sabotirati vlastito moralno stajalište. U misli nam se vraćaju tulumi na kojima smo probali marihuanu ili se napili. Trebamo li reći klincima istinu i na neki način ispasti licemjerni? Ili bi trebali lagati i riskirati gubitak vjerodostojnosti?


Opcija 1 - šutim ko zaliven/a

Klinci znaju da droga nije od jučer i da je bila naširoko dostupna kad su njihovi roditelji harali studenstkim domovima, odlazili na koncerte i nosili dugu kosu. Stoga odgovor "toga nije bilo u moje vrijeme" ne odgovara povijesnim ni bilo kojim drugim činjenicama.

Ako odlučimo prešutjeti vlastita iskustva s drogom i alkoholom na direktno pitanje klinca, mi zapravo lažemo.  Kada počnemo skrivati stvari iz svog života, kreiramo i neku vrstu srama. Već samo izmotavanje oko odgovora, stvorit će osjećaj neugode i srama. Kad jednom slažemo ili prešutimo istinu, osjećamo licemjerje i teže se ponovno upuštamo u razgovor o drogama, koji je nužan, ako ne i presudan u obitelji.

Zagovornici prešućivanja smatraju da djeca ne bi trebala znati o prošlosti svojih roditelja, jer na neki način to kod djece dovodi do zaključka - "i oni su probali drogu, pa su ispali OK".  Ipak, ukoliko odlučimo ne govoriti djeci o svom eksperimentiranju, razgovor o ovisnostima i drogi je nužan, te se mora temeljiti na konkretnim znanjima o toj temi.


Opcija 2 - priznajem, kriv/a sam

Prilikom priznavanja vlastitog eksperimentiranja s drogom u mladosti, treba biti kratak, sažet i ozbiljan, te izbjegavati dodatna objašnjenja i isprike, kao što su - pa ja sam ipak bila starija/i, punoljetna, to je bilo na faksu, bilo je slučajno, podmetnuli su mi i dr. Tinejdžeru će biti cool što smo mu povjerili tako važnu stvar i vjerovat će nam ono što kažemo u vezi droge, jer znamo iz prve ruke. Ipak, ne treba dozvoliti da dijete bude ushićeno i da se zabavlja tom činjenicom.

Cijeli razgovor treba okrenuti u smjeru u kojem zbog svog iskustva, koje je bilo grozno i nikad ga ne bi ponovili, pogotovo nakon što znamo kako droga uništava tijelo, duh i obitelji, ostanemo otvoreni za sva pitanja koje bi dijete moglo imati. Iskustvo s drogom može u ovom slučaju biti prednost. Važno je da svoje iskustvo ne opisujemo u detalje, ne veličamo te dane bezbrižnosti i uživanja u životu, odnosno da ih ne prikazujemo uzbudljivima i romantičnima.  


"Samo reci ne" nije dovoljno

Djeca su danas izložena većem broju utjecaja, ali i samoj drogi. Oni čitaju o smrti Heatha Ledgera, o ovisničkim problemima Lindsay Lohan, o odvikavanju Gorana Bareta i to je sastavni dio njihova odrastanja. Ipak, ne treba zanemariti činjenicu da od svih utjecaja, najjači mora biti onaj od strane roditelja.

Problemom droge najviše su se bavili stručnjaci u SAD-u. Kao i u Hrvatskoj i tamo djeca sve ranije dolaze u doticaj s drogom, ali istraživanja pokazuju da je samo trećina o tome razgovarala s roditeljima.
U SAD-u je društvo odavno promijenilo način komunikacije te se s jednostavne poruke "Samo reci ne" i isticanja nezakonitosti uzimanja droge, prešlo na dublju i širu edukaciju o njezinom djelovanju na tijelo i članove obitelji, pri čemu je razgovor roditelja s djecom presudan. Stvarno iskustvo i primjer iz života, pri tome može pomoći.


Nije strašno priznati

Svoje eksperimentiranje s drogom priznao je i novi američki predsjednik Barack Obama u svojoj knjizi “Dreams From My Father”. Okarakterizirao je teško razdoblje iz mladosti kao doba "krivih odluka" u kojem je pribjegavao marihuani i piću, ali oni nisu donijeli rješenje i pomoć koju je trebao. Drogu su probali i Zoran Milanović, Jacques Houdek, Damir Urban, pa čak i velečasni Zlatko Sudac.


Kako razgovarati o drogama?

Vlastito priznanje treba staviti u širi kontekst i objasniti djeci da živimo u vrijeme kada je droga sveprisutna, ali smo kao odrasli imali prilike vidjeti kako je razorila neke živote, obitelji i budućnost nekih pojedinaca. Naše iskustvo iz mladosti, samo je dio mnogo većeg problema.

Ne treba lagati i izmotavati se. Dobro je - ili odgovoriti iskreno ili ne odgovoriti uopće. Djeca će saznati ponešto o našoj prošlosti na ovaj ili onaj način.

Ne treba prepričavati svoje fešte iz studenstkih dana u detalje, koliko je boca vina bilo popijeno ili jointeva isprobano. Ne treba davati više informacija no što je klinac tražio od nas.

Obavezno treba naglasiti i ponavljati poantu, a to je da ne želite da vaš klinac proba i uzima drogu, a potom treba argumentirati zašto. Dobro je nabrojiti što više razloga.

Razgovor o drogama treba ponavljati, bez obzira jesmo li imali vlastitih iskustava ili ne. Jedan razgovor o drogama nije dovoljan, te on treba biti stalni dijalog tijekom odrastanja.

(Izvor: Partnership for Drug-Free America)