Prvo ste ga brižno nosili devet mjeseci, rodili ga uz velike bolove, bdjeli nad njim, dojili ga, mazili i pazili, držali ga za rukicu kad je treblo prohodati i plakali kad je izgovorio prvu riječ – ma. A onda je došao dan kad ste pali u drugi plan i kad po cijele dane slušate “hoću tatu”, “tata i ja”, “moj tata ovo”, “moj tata ono”.

Mame kojima se događaju ovakve epizode duboko u sebi znaju da ih dijete voli i da im je privrženo, ne osjećaju ljubomoru prema partneru, ali sigurno im bude krivo što su od središnje osobe u djetetovu životu spale na “neću tebe, gdje je tataaa”.

Kako je biti treći kotač?

Nije lako. Odjednom će se neprospavane noći u kojima ste na najmanji plač jednostavno uzeli dijete u ruke, privili ga uz sebe i zadovoljili sve njegove potrebe, činiti kao vrijeme najslađe idile. Potrebe djeteta u drugoj ili trećoj godini se promijene i postaju kompliciranije. A kad dijete ima potrebu ne imati potrebu za vama, to pecka, ako već ne zaboli.

Uzroci ovakvih preferencija mogu biti različiti. Možda dijete želi još više pažnje od vas, a možda je doista u “tata” fazi. Tata ga baca u zrak, tata se s njime ganja, tata može popraviti autić, tata radi najsmješnije grimase, tata je jednostavno naj. U svakom slučaju, radi se o fazi i kod djevojčica i kod dječaka, koja će zasigurno proći.

Tko je ovdje zapravo dijete?

Ono što je važnije od uzroka takvom ponašanju djeteta, je kako ćete se vi ponašati u ovoj situaciji. Najvjerojatnije ćete poslušati želje mališana, maknuti se i nadureno iz kutka promatrati kako se zabavlja s tatom. No, to nije najbolje rješenje.

Mnoge mame će vam reći da vole kada se mališan ‘zalijepi’ za tatu, pa one mogu obaviti nešto u gradu, dvorištu ili u kući, odnosno imati malo vremena za sebe.
Takve majke ne doživljavaju “hoću tatu” kao udarac na svoj ego, samopouzdanje ili bliskost s djetetom. Činjenica je da dijete u jednom trenutku ima podjednaku potrebu za druženjem i s mamom i s tatom, a ponekad više za tatom ili mamom. Tako je to tijekom čitavog odrastanja. To ne znači da vas dijete manje voli ili cijeni. Pustite ga da izražava svoje misli, želje i osjećaje, a kad se ponovno stisne uz vas kad to budete najmanje očekivali, zaboravit ćete na luckaste paranoje.

Do trenutka kada izraste u tinejdžera, više se nećete ni obazirati na “nemoj ulaziti u moju sobu”, “mrzim te jer si mi ovo ili ono” ili “da mi barem vi niste mama i tata”. 
(JK)