. Možda ste svjedočili nekontroliranom ispadu ljutnje i frustracije malog dvogodišnjaka, neutješnom plaču i histeriji usred tramvaja, restorana, parkića i slično? Ukoliko nemate vlastitu djecu, vjerojatno ste u sebi (možda i na glas) osudili te grozne roditelje kakvog su razmaženka/u odgojili, a ukoliko i sami kod kuće imate dvogodišnjaka u poznatoj ozloglašenoj fazi koja čak ima i stručan naziv “ terrible two“, onda ste samo ispustili uzdah olakšanja u stilu “dobro da to ovaj put nije moje dijete“. Svi roditelji susreću se s tom fazom, neki ju lakše i bezbolnije prođu, neki muku muče sve do četvrte godine.
Što su izljevi bijesa (tantrumi)?
Iako se još donedavno znanost nije bavila i raspravljala o dječjim tantrumima već su takva djeca doživljavana kao „razmažena“, „zločesta“, „problematična“, danas znanost objašnjava dječje ispade bijesa i nastoji roditeljima olakšati nošenje s njima.
Pa što kaže znanost? Temper tantrum je vrsta afektivnog poremećaja, a predstavlja kratkotrajnu i iznenadnu navalu bijesa i agresije koja se očituje vikanjem, plakanjem, bacanjem na pod i udaranjem objekata. U pitanju je ekstremna promjena raspoloženja, odnosno nagla promjena inače normalnog emocionalnog izražavanja.
Za vrijeme tantruma, dijete se, slikovito rečeno, raspada na komadiće, neutješno je. Tantrumi počinju s 18 mjeseci a mogu trajati do djetetove četvrte godine. Međutim, mogu se pojaviti i ranije. U toj dobi dječji mozak rapidno raste i razvija se, djeca brzo uče mnogo toga u kratkom vremenu, razvijaju motoričke sposobnosti, savladavaju hodanje i govor, odvikavanje od pelena, samostalno hranjenje, a taj razvoj prate i emocije. Paralelno se razvija i tzv.“emocionalni mozak“.
Neuroznanstvenici su podijelili mozak na dva dijela: logički, napredniji dio (neokorteks) i stariji, reptilski mozak koji je tijesno povezan s limbičkim sustavom (srednji mozak ili „emocionalan mozak“). Za vrijeme tantruma, dijete reagira svojim tzv „reptilskim“ mozgom te nije u stanju koristiti svoj napredniji, logički mozak koji još nije razvijen. Dijete nije u stanju kontrolirati svoje emocije, stoga malu djecu emocije vrlo lako preplave i obuzmu. Osim toga, na ispade bijesa utječu i drugi faktori: djeca u toj dobi traže autonomiju, žele više od onog za što su sposobna, i fizički i mentalno, te i to može prouzročiti mnogo frustracija. Također i naš vlastiti stres može utjecati na dijete i prouzročiti ili samo pojačati dječji tantrum. Glad i umor također mogu potaknuti izljeve bijesa.
Tantrum se kod beba najčešće javlja zbog nagle emocije koje tako malo dijete ne zna izraziti. Najčešći razlozi za javljanje temper tantruma kod beba su: • umor • glad • frustracija • strah • anksioznost • buka
Važno je razumjeti djetetov psiho-emocionalni stadij razvoja i uzroke tantruma
Ukoliko shvatimo razvojne faze djeteta, njegov socijalni i emocionalni razvoj, moći ćemo ipak s više empatije pristupati svom djetetu, razumijevajući da trenutno njegovo stanje, nekontrolirani ispadi bijesa, nisu odraz našeg lošeg odgoja, već normalna faza u razvoju. Iako ne možemo učiniti mnogo po pitanju tantruma, postoje mnogo stvari kojima mi roditelji možemo potaknuti razvoj dječjeg mozga, tj. potaknuti spajanje neurona „logičkog“ i „emocionalnog“ mozga te zapravo tantrume shvatiti kao priliku za učenje nekih novih vještina.
Možemo ubrzati prelazak djeteta na „viši nivo“ razvoja, adekvatno reagirajući na njegova ponašanja i istovremeno stimulirajuće djelovati na njegov kognitivni razvoj. Tako npr. veliki autoritet za odgoj i obrazovanje djece dr. Ranko Rajović, osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra, član upravnog odbora svjetske Mense te predsjednik odbora svjetske Mense za darovitu djecu, kaže: "Ljudska inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno nije uvjetovana samo genetskim potencijalom, nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi).“ Tako dr. Rajović objašnjava kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci, na primjer, ukoliko vam dijete ponosno nabraja sve zastave država koje je zapamtilo, bilo bi dobro djetetu onda nadograditi znanje pričajući mu neke zanimljivosti vezane za tu državu čiju je zastavu naučio.
Prevencija i trikovi za nošenje s tantrumima
Najlakši način za nošenje s tantrumima je njihova prevencija. Nekoj djeci pomoć može biti strogo pridržavanje rutine, odnosno pridržavanje rasporeda hranjenja, spavanja, kupanja, igre, itd., a također je bitno da dijete nije pregladnjelo ili pak preumorno. Zdrava i uravnotežena prehrana također može pomoći pri prevenciji i regulaciji ispada bijesa.
Nadalje, nedavno sam slušala jednu zanimljivu emisiju, gdje je jedna američka psihologinja roditeljima davala primjere iz života, male trikove, koje svaki roditelj može isprobati sa svojom djecom. Ja sam pokušala to primijeniti i moram reći da sam prilično zadovoljna. Naime, cijela stvar je u tome da preduhitrimo dječje tantrume, pokušamo shvatiti u kojim situacijama bi do njih moglo doći i zato pred dijete postavljamo tri jasna zadatka: prvi je naš zahtjev prema djetetu, naše očekivanje, drugo je mogućnost izbora, a treće posljedica ukoliko dijete ne ispuni traženo.
Evo primjera: u autu sam sa svojim djetetom i spremam se izaći van na prometno parkiralište. Još za vrijeme vožnje povest ću razgovor s djetetom i pred njega jasno iznijeti svoje očekivanje: „Želim da kad izađeš iz auta, budeš uz mene jer postoji opasnost od drugih automobila". Zatim mu dam mogućnost izbora: „Možeš birati hoćeš li hodati sam ili ću te nositi". I treće je posljedica: „Ukoliko me ne poslušaš, nećemo izaći van iz auta i otići u igraonicu, već ćemo morati ići doma“.
Ukoliko je dijete sklono ispadima u trgovačkim centrima, možemo mu pomoći dajući mu zanimljive zadatke koje će zaokupirati djetetovu pažnju te neće imati prostora za ispade bijesa. Na primjer, za vrijeme kupovine u trgovini, zadajte djetetu zadatak da vam pomogne oko izbora namirnica ("Pomogni mi izabrati lijepe crvene jabuke"). Nadalje, stvari oko kojih djeca često znaju imati ispade bijesa znaju biti vezane za, nama odraslima, nerazumljive i nebitne stvari, sitnice. Međutim, ono što je nama odraslima „sitnica“, djeci u toj dobi znači cijeli svijet. Djeca se u toj dobi ionako bore za autonomiju i imaju osjećaj da nemaju dovoljno kontrole te žele kontrolirati bar neke stvari, njima bitne. Stoga, ukoliko moje dijete taj dan želi obući baš te crvene čarapice i nijedne druge, popustit ću mu. Te sitnice njima predstavljaju mnogo više od „samo“ crvenih čarapica.
I ja ponekad zakažem, ali trudim se osvijestiti i mijenjati pristup
Iako sam mnogo toga promijenila zadnjih godina u odgoju svoje djece (to naravno zahtijeva i mukotrpan rad na sebi ), nisam još potpuno zadovoljna te smatram da ima mjesta poboljšanju. Naime, ima dana kada moj vlastiti stres, nervoza, umor, strka, panika, nadvladaju moj razum i tada nemam snage nositi se sa svojom 19-mjesečnom djevojčicom koja upravo proživljava svoj blagi ispad ljutnje te ju živčano podižem s poda i bez razgovora i objašnjenja nosim i ljutito uguram u auto sjedalicu. Time naravno dodatno pogoršam situaciju i zakompliciram život i sebi i njoj. To su trenuci u kojima ja kao roditelj zakažem.
Međutim, smatram da je bitno osvijestiti sve procese i razvojne faze djeteta kako biste imali više empatije i razumijevanja za svoje dijete i sve njegove „mušice“ te adekvatno reagirali na njih, podržavajući time svoje dijete u njegovu razvoju i napretku.
„Nema dobre ni loše djece. Ima samo obeshrabrene ili ohrabrene djece.“ Popkin
**********
Sandra Osrečkimagistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.