Val nasilja i diskiminacija prema Romima, homoseksualcima, pripadnicima drugih manjina, odnosno onima koji su drugačiji od većine, povlači niz pitanja o tome kako ih spriječiti u budućnosti. Većina stručnjaka slaže se da odgoj za toleranciju i prihvaćanje različitosti mora započeti od najranije dobi. Što roditelji mogu učniti u odgoju da pomognu djeci da odrastu u osobe koje u različitosti vide bogatstvo, a ne povod za nasilje i diskriminaciju?

U različitim državama, pa čak i regijama unutar iste države, odnos društva prema pripadnicima vjerskih i nacionalnih manjina, prema pripadnicima LGTB zajednice, strancima i/ili prem osobama s invaliditetom, različit je. Nećemo ovdje ulaziti zbog čega su neka društva tolerantnija i otvorenija, a druga konzervativnija i zatvorenija, već ćemo samo napomenuti da nas je povijest naučila do čega može dovesti izdvajanje i negativan odnos prema odredenoj društvenoj, vjerskoj ili nacionalnoj skupini.

Kad pričamo o budućim naraštajima, roditeljima i djeci, sve je puno jednostavnije – ni jedna majka i otac ne žele da njihovo dijete ikada u životu bude fizički, verbalno ili emocionalno napadnuto i maltretirano zbog onoga što je, kao što ni jedan roditelj ne želi da njegovo dijete bude taj koji mrzi, napada ili diskriminira druge.

Što roditelji mogu učiniti kako bi stvorili okruženje koje promovira toleranciju i isključuje svaki oblik zlostavljanja?

Kako djeca uče od odraslih i kopiraju sve što rade roditelji, trebali bi pripaziti na vlastito izražavanje, na šale i komentare koje bi djeca mogla čuti i preuzeti od nas.

S jedne strane to se odnosi na situaciju u kojoj je naše dijete potencijalna žrtva diskriminacije. Samo za primjer, ukoliko je dijete gay, a u našem domu može čuti iznimno negativan ili podrugljiv stav prema homoseksualcima, komunikacija se prekida i dijete se nikada neće odvažiti o tome razgovarati s roditeljima. Čak i usputni “bezopasni” komentari na račun homoseksualaca, mogu trajno prekinuti odnos s djetetom, pri čemu se misli na povjerenje i komunikaciju koju gradimo s njima od ranog djetinjstva.

S druge strane to se odnosi i na situaciju u kojoj je naše dijete potencijalni zlostavljač među vršnjacima. Ukoliko od roditelja čuje podrugivanje, primjerice, na račun Roma ili Slovenaca, i samo će se jednako ponašati u svojoj školskoj ili nekoj drugoj okolini.

Poruka roditelja uvijek mora biti da iako su ljudi različiti, svatko je vrijedan tuđeg poštovanja i prihvaćanja. Na taj način stvaramo okruženje u kojem se djeci daje do znanja da u našem domu postoji nulta tolerancija prema maltretiranju onih koji su različiti, ali i da je obitelj sigurno utočište u kojem dijete može progovoriti ukoliko je ono žrtva zlostavljanja ili netko njemu blizak i drag.

Naravno, djeca će razne poruke primati i od društva, od vršnjaka, preko medija, ali stup u odrastanju uvijek je obitelj kao sigurno utočište iz kojeg djeca najviše uzimaju i nose dalje u život.

Djecu se može naučiti kako odgovoriti na zlostavljanje. Ukoliko je netko drugi žrtva, a naše dijete samo promatrač, najmanje što može učiniti je da se ne pridruži grupi koja maltretira. Oni samopouzdaniji i hrabriji mogu nastupiti i asertivno i jasno i glasni reći “To uopće nije cool! Pustite ga na miru”. U svakom slučaju bilo bi dobro da svjedoci zlostavljanja, svaki slučaj prijave odraslima. Bilo bi lijepo kada bi dijete moglo prići žrtvi i reći nešto poput: “Vidio sam što su ti ovi dječaci ili cure napravili. Hajdmo osmisliti plan da se to više ne ponovi”.

Roditelji, škola i zajednica doista mogu pomoći da se razbije taj “krug šutnje” i da se oni koji prokazuju zlostavljača ne obilježavaju kao “cinkaroši” i “lajavci”. Stvar bi se trebala postaviti s druge perspektive – oni koji
progovore o nasilju su hrabri i junaci cijele priče.

Škole također mogu uvesti mehanizme “anonimne prijave” pod nazivom “Zabrinut sam za…” preko kojih upisuju imena učenika za koje smatraju da su zlostavljani ili diskriminirani. Odgajatelji, psiholozi i učitelji puno će lakše intervenirati i pomoći djetetu koje pati.

I na kraju, vrlo je važno kontinuirano pričati s djecom o različitostima. Kako bi svijet izgledao siromašno i jednolično da smo svi isti? To je jedna krajnost, dok je druga krajnost na koju im možemo ukazati, činjenica da bi svatko mogao pronaći na nekome nešto što je drugačije od njega, ali to ne smije biti povod za mržnju i svađu. Različitost znači bogatstvo i priliku da svijet i život vidimo u svim njegovim oblicima i nijansama.

Diskriminacija i nasilje korijen imaju u strahu i neznanju. Strah od nepoznatog neke ljude tjera da se postave ofenzivno. Protuotrov ovakvom strahu je učenje, zbližavanje i razumijevanje onog što nam se čini strano i nepoznato (bilo da se radi o drugim nacionalnostima, vjerama, spolnim orijentacijama, invalidnosti ili nečem petom). Drugi strah vezan je uz gubitak utjecaja ili moći (u naširem smislu riječi). I u dječjem svijetu postoji borba za utjecaj i popularnost te vrlo jasan omjer snaga među pojedincima i grupama. No i za to postoji lijek. Djeci su može odgajati da svoj utjecaj usmjere na pozitivne stvari, da ih usmjere ZA nešto, a ne PROTIV nekog.

(JK)