U to doba godine glavne teme su zajedništvo, ljubav i pomaganje, te se u tom kontekstu svakog nastoji podsjetiti na one manje sretne u našem društvu. Priziva se naše suosjećanje ili empatija i sposobnost da se stavimo u tuđe cipele i pomognemo.
Međutim, empatija ne bi trebala biti tema samo za blagdane. Svi smo mi rođeni s određenim brojem neurona koji sudjeluju u takozvanom empatičkom odgovoru, no hoćemo li ga doista i imati, najviše ovisi o tome je li empatičko ponašanje bilo oblikovano u najranijim godinama našeg djetinjstva. Drugim riječima, hoće li neka osoba odgovoriti na poziv da pomogne drugoj osobi, društvu, okolišu ili životinjama u nevolji, ovisi o tome jesu li ga roditelji i obitelj to naučili u djetinjstvu.
Vodeća stručnjakinja za empatičko ponašanje, dr. Helen Riess, profesorica je psihijatrije na Harvard Medical School i napisala je knjigu "The Empathy Effect". U njoj je objasnila s neuroznanstvenog stajališta što se nalazi iza empatije ili osjećaja brige za druge. U knjizi je dala i savjete kako njegovati empatiju na najučinkovitiji način.
Prije nego naučimo djecu, trebamo "posložiti" sebe
Problem u društvu su pojedinci bez suosjećanja za druga živa bića i okoliš, no rijetko se govori o onima koji imaju previše empatije. Pretjerano empatični pojedinci imaju poteškoća uskladiti i uravnotežiti osjećaje i misli jer su jednostavno preosjetljivi na "svjetsku bol" i nepravde, pa često preuzimaju na sebe tuđe probleme. A to može dovesti do tzv. "zamora suosjećanja" i stresa. Psiholozi danas prepoznaju razliku između zdravog i nezdravog davanja. Važno je biti suosjećajan, ali važno je i postaviti zdrave granice i naučiti kanalizirati energiju. Zdravo davanje je davanje iz srca, ali bez mučenja samog sebe. Da bi se pomoglo drugome, važno je brinuti o sebi.
Kako to provesti u praksi? Kako prestati neprestano davati i brinuti o cijelom svijetu, često i na vlastitu štetu?
Dr. Riess je iskovala termin "kognitivna empatija" koja je više racionalna, a manje emocionalna. Kad pomažemo i dajemo potrebitima, vrlo je važno da prvo prepoznamo da ne možemo spasiti svijet i da se s tom spoznajom pomirimo. Nakon toga, dobro je izabrati dva ili tri problema ili teme do kojih nam je doista stalo. Potom možemo pronaći udruge i organizacije koje se time bave (to mogu biti bolesna djeca ili odrasli, obrazovanje, beskućnici, napuštene ili zlostavljane životinje, siromašni umirovljenici, zagađenje okoliša i sl.) te pokušati na tom polju dati svoj maksimalni doprinos.
Osobe bez empatije
Za roditelje, obitelj i cijelo društvo vrlo je važno odgojiti djecu koja mogu suosjećati. Osobe koje imaju manjak empatije ili su potpuno lišeni empatije, kategoriziraju se kao sebični, narcisoidni, proračunati, hladni, okrutni. Oni imaju poteškoća odgovoriti na potrebe drugih ljudi i time narušavaju društveni poredak koji je ovisan o podršci i suradnji među pojedincima. Osobe bez razvijene empatije imaju problema sa socijalizacijom i održavanjem intimnih i društvenih veza te iskazuju devijantna ponašanja koja ih još više izoliraju iz društvenih skupina.
Nadalje, pojedinci s poremećajem manjka empatije, kako ga stručnjaci sve češće nazivaju, nemaju razvijen moralni kompas, odnosno teško razabiru dobro od lošeg ponašanja i djelovanja.
Kako u djetetu razvijati zdravu empatiju?
Istraživanja su pokazala da se svi rađamo s neuronskom bazom za razvoj suosjećanja, no hoće li se ono razviti ovisi o iskustvima iz najranijeg djetinjstva, odnosno od rođenja i u prvim godinama odrastanja.
Dr. Riess kaže da je empatija promjenjiva osobina i da se ona može naučiti. Svi smo rođeni s određenim empatičkim nasljeđem, ali ono može biti pozitivno nadograđeno ili srozano, a sve ovisi o okolini u kojoj odrastamo i iskustvima koje imamo u prvim godinama života.
Najmoćnije oružje za učenje empatije je vlastiti primjer roditelja ili skrbnika. Zbog toga je uvod u ovaj tekst bio poduži, jer je važno da roditelji osvijeste što i kako žele djecu učiti o suosjećanju.
Empatija se djecu uči tako da im roditelji i odrasli budu modeli u svakoj prilici. Odrasli se trebaju prema svakoj osobi, živom biću i okolišu ponašati s brigom i poštovanjem. Idealno je to i verbalizirati. Na primjer, "Ivan je pao i ogrebao koljeno. Idemo po flaster da mu stavimo na ranicu", ili "Baka je došla jučer iz bolnice, idemo je nazvati da pitamo je li dobro", ili "Netko je bacio ovu kutiju na cvijeće. Idemo je pokupiti i baciti u smeće", ili "Ova maca možda je gladna, idemo joj kupiti hrane i pitati na internetu je li nečija".
Djeca empatiju uče i iz malih gesta. Kad plaču, pa ih tješimo zagrljajem i donesemo im njihovu omiljenu igračku tješilicu. Uče empatiju i kada im priznamo njihov neugodni osjećaj umjesto da ga odbacujemo ili ismijavamo.
U učenju suosjećanja pomaže i čitanje slikovnica, priča i gledanje animiranih filmova. Međutim, osim slušanja i gledanja, dobro je djetetu i verbalizirati zašto je neko suosjećajno ponašanje likova u radnji bilo dobro i lijepo.
Kad malo porastu, djecu se može povesti i na neku konkretnu humanitarnu aktivnost da svojim očima vide one koji imaju manje ili ništa. Djeca su uvijek fokusirana na ono što nemaju, a na ovaj način mogu vidjeti da imaju više od mnogih.
Cilj empatije je steći šire razumijevanje za tuđe osjećaje i dobrobit. Dobro je razgovarati o svojim osjećajima, djetetovim osjećajima i osjećajima drugih ljudi. Ako dijete nekome potrga igračku, nije dovoljno samo pitati "Zašto si potrgala Sarinu igračku?", već je bolje reći "Sara je tužna jer si joj potrgala igračku. Što trebamo napraviti da to popravimo?". Drugi dobar primjer je kad dijete kaže "Mrzim Tonija", umjesto "Ne smiješ ga mrziti jer to nije lijepo", trebalo bi dijete pitati "Zašto mrziš Tonija? Zašto se tako osjećaš u vezi Tonija?"
Možda najbolji alat za učenje empatije je igra. Lutke, autići, legići, bageri, plišanci... svi oni mogu biti glumci u predstavi preko koje možemo modelirati suosjećajna ponašanja kroz igru.