Tada su roditelji uzeli stvar u svoje ruke, pa je sve više djece postalo 'presamopouzdano' i to do granica drskosti. Stručnjaci tvrde da djeca nikada nisu bila toliko drska kao danas.
Termin "drzak" u sebi sadrži niz oblika ponašanja, od sebičnosti do namjerne zloće. Istraživanje provedeno 2005. godine na Sveučilištu Yale pokazalo je da su djeca u vrtićima tri puta češće izbacivana iz programa no djeca u osnovnoj i srednoj školi, a sve zbog problema u ponašanju.
No ne radi se samo o predškolcima. Istraživanje je zahvatilo i mlade rođene između 1980. i 1996. godine, odnosno kako se ponašaju na radnom mjestu. Takozvana "Generacija Y" opisana je kao "egocentrična" i "arogantna". Kako su tijekom odrastanja preispitivali i izazivali svoje roditelje, sada isto čine i s nadređenima.
Mnogi stručnjaci ovakvo stanje u kojem odgajamo drsku djecu pripisuju roditeljskim programima koji fokus stavljaju isključivo na bildanje samopouzdanja. Drugim riječima, roditelje se učilo da se njihova djeca prije svega trebaju osjećati divnima i posebnima u svakom okruženju. Ako nešto stane na put takvom poimanju samoga sebe kod mališana, roditelji smiju burno reagirati.
Stručnjaci kažu da nema ništa loše u tome da se djeca osjećaju dobro u svojoj okolini i među vršnjacima, ali ne na način da se svijet mora okretati oko njih i njihovih želja. Od takve djece teško je očekivati suosjećanje ili pristojnost.
Odgojni program u kojem je naglasak stavljen na jačanje samopouzdanja odražava nepoznavanje ljudske prirode. Svoje korijene ima u idejama "romantičnog prosvjetiteljstva" i mislioca poput Jean-Jacquesa Rousseaua. Prema Rousseau "ne postoji iskonska izopačenost u ljudskom srcu". Stoga on kaže, "kada dječje želje nisu iskvarene našom greškom, djeca ne teže ničem pokvarenom. Stoga bi roditelji i učitelji trebali težiti tome da stvaraju autentičnu, samodostatnu i samostalnu djecu".
Ovaj romantični ideal prema kojem "svaka osoba ima prirodnu i jedinstvenu božanski iskru, koja nikako ne može krenuti krivo, ako ju se njeguje", stoji iza teorije o samopouzdanju. No, problem je u tome što nema dokazane veze između visokog samopouzdanja i stvarnih dostignuća pojedinca.
Drugim riječima, ako se osjećamo dobro u svojoj koži i okolini, to ipak nije dovoljno da se i ponašamo dobro prema drugima. Razliku između dobrog i lošeg treba naučiti i zapravo bismo se trebali osjećati loše u svojoj koži i okolini ako smo nešto loše napravili i zaslužili da se tako osjećamo. Roditelji stoga ne bi trebali uvjeravati dijete da ono nije ništa krivo, već mu pomoći u tavim situacijama da isprave loše postupke zbog kojih im je narušeno samopouzdanje.
(Izvor: msnbc.com)