Neki mališani jednostavno više vrijeme vole provoditi sa odraslima, a ne sa svojim vršnjacima. Zašto se to događa i je li to nešto što bi nas trebalo zabrinuti?
Prema psihologinji Karen Majors, ne postoji jedan univerzalan razlog zbog kojeg neka djeca odlučuju svoje vrijeme provoditi s odraslima. "Možda djeca nisu često imala prilike kombinirati društvo odraslih i svojih vršnjaka. Prvorođena djeca često su navikla na društvo odraslih i njihove razgovore, pa to nastavljaju tražiti u prilikama kada mogu biti s drugom djecom. Druga djeca su možda samo sramežljiva i premalo samopouzdana u socijalnim kontaktima, pa im je lakše biti u pozitivnoj interakciji s odraslima".
Odrasli ponekad djeci, isto tako, nude društvo u kojem se osjećaju cijenjeni. Kada dijete odraslima priča o traktorima ili dinosaursima, odrasli slušaju i odobravaju, pa čak i hvale. Vršnjaci bi ga prekinuli za minutu.
Inteligencija i društvo odraslih osoba
Ponekad potrebu za druženje s odraslima povezujemo s darovitošću i visokom inteligencijom kod djece. Djeca prilaze osobama s kojima mogu uspostaviti neki oblik povezanosti, pa darovita djeca ponekad biraju odrasle za druženje jer s njima mogu lakše i bolje komunicirati. Kad su darovita djeca malena, imaju ponekad teškoća s povezivanjem s djecom jer su njihovi interesi drugačiji, njihovo jezično izražavanje je naprednije i često se dosađuju u društvu vršnjaka. Stoga se lakše povezuju s odraslima, jer im se odrasli obraćaju na nekoj drugoj, odnosno njihovoj razini.
Ipak, neki psiholozi imaju drugačije stajalište po ovom pitanju. Naime, djeca prosječne inteligencije koju se puno mazi i daje im se puno pozitivne pažnje u obitelji, mogu podjednako intenzivno tražiti društvo i drugih odraslih, jer se to pokazalo kao dobro iskustvo.
Razlog za brigu?
Neki psiholozi, poput gore spomenute Karen Majors, smatraju da ima razloga za brigu. "Prijateljstva među djecom su od vitalne važnosti za izgradnju identiteta, osobnosti i osjećaja samopouzdanja. Djeca ne moraju nužno biti popularna i imati gomilu prijatelja, ali trebaju nekoliko posebnih prijatelja", smatra dr. Majors. Veliki dio samopouzdanja kod djece gradi se tijekom pregovaranja i druženja s vršnjacima. Osim toga, igranje s drugom djecom uči ih vještinama kao što su suradnja, timski rad, poštivanje drugih i njihovih potreba, a koje će im pomoći da postanu sretne odrasle osobe.
Što poduzeti?
Ukoliko ste i vi roditelji koji kod kuće imaju mališana fiksiranog na društvo odraslih, prije svega razmislite o sebi, kaže Karen Majors. Pitajte se potičete li svoje dijete da sklapa prijateljstva ili ga nagrađujete zbog toga što vam iskazuje veliku naklonost i poklanja puno pažnje i vremena.
"Neki roditelji i nehotice potiču kod djeteta određeno ponašanje. Možda osjećaju da će 'izgubiti' svoje dijete ako se ono bude puno družilo s prijateljima; ili jednostavno žele zaštiti dijete od potencijalno bolnih iskustava učenja kako se snositi s vršnjacima", kaže dr. Majors.
Kao i mnoge druge, fiksacija na odrasle je razvojna faza i nešto što će djeca svakako nastojati prerasti i prevladati u trenutku kada krenu u školu. Ukoliko pak dijete usporedno nastavi s navikom druženja s odraslima, treba vidjeti i pozitivnu stranu svega. Ukoliko vas djeca vole i vole s odraslima iz obitelji provoditi vrijeme, onda znajte da dobro obavljate svoj posao kao roditelji. Mnogi odrasli uopće ne slušaju djecu, a oni klinci koji vole vaše društvo očito se osjećaju voljenima i cijenjenima s vaše strane.