.
Na pitanje o tome za koliko proizvoda su ih djeca nagovorila na kupnju, većina je nabrojila samo polovicu od ukupno nabrojenih tijekom tajnog promatranja. "Uzimajući u obzir da se većina odluka o kupnji donosi u samom supermarketu, niti prodavači ni roditelji ne bi smjeli podcjenjivati važnost odluka o kupnji koje su potaknute od strane djece", kaže Udo Wagner, profesor poslovne administracije na Sveučilištu u Beču.
Dva istraživača također su proučavala faktore zbog kojih djeca traže da se neki proizvod kupi. Rezultati su pokazali da su se primarni zahtjevi djece odnosili na prizvode koji su se nalazili u ravnini njihovih očiju, kao što su primjerice slatkiši i igračke koje prodavači strateški pozicioniraju na niže police. Ova zamka može se izbjeći tako da se djecu posjedne u sjedalicu na kolicima, pri čemu su licem okrenuta prema roditelju i imaju smanjeno vidno polje. Prema Clausu Ebsteru, djeca u sjedalici na trgovačkim kolicima manje su zahtijevala da se kupi neki prizvod.
Nadalje, roditelji popuštaju pred željama djece da se neki slatkiš otvori i konzumira tijekom kupovine, a kako bi ih zaposlili jedenjem i utišali njihove glasne i dosadne molbe da se nešto kupi. Isto tako, roditelji su više popuštali kad je dijete pristojno zamolilo za neku poslasticu.
(Izvor: AlphaGalileo)