Putovanja sam oduvijek smatrala hranom za dušu, buđenjem svih osjetila, svojevrsnim učenjem i skupljanjem iskustva i životnih mudrosti. Putovanja su upoznavanje drugih kultura i razvoj tolerancije prema tuđem, nepoznatom, drugačijem te općenito širenje vidika. Nisu me pretjerano privlačili muzeji, arhitektura, spomenici i crkve. Na svojim sam putovanjima upijala “dušu” grada, odnosno život njegovih stanovnika. Promatrala bih ljude, proučavala kulturu i običaje, njihove navike, stil života, geste, način ophođenja jednih prema drugima, način na koji se odnose prema svojoj djeci, kako žive, druže se, što jedu, piju, kako se zabavljaju, čime se bave.

Sjedila bih na kakvom trgiću i satima promatrala prolaznike, ili u restoranu u Parizu osluškivala razgovore parova za susjednim stolom i smišljala scenarije njihovog života. Što ih je dovelo tu gdje jesu, u kakvom su odnosu, čime se bave, kako žive, zašto se svađaju?

Lutala bih ulicama nepoznatog grada, upijala opojne mirise iz lokalnih zalogajnica, slušala vrevu i žamor prolaznika pomiješan sa zvukovima instrumenata uličnih svirača. Upoznavala bih “lokalce” koji bi mi otkrivali “insajderske” čari svoga grada, skrivena mjesta, najbolju domaću hranu, najveselija i najopuštenija mjesta za zabavu. Opuštala bih se uz vrhunsko lokalno vino, upoznavala nove ljude i upijala njihove priče te se redovno vraćala kući bogatija za još jedno novo iskustvo, jedno novo poznanstvo, jedan novi doživljaj.

Tako je, na primjer, mog supruga i mene u Dubaiju gradom vodio i otkrivao njegove čari jedan mladi šeik (prijatelj prijatelja) koji nas je odveo na sva mjesta inače nedostupna običnim turistima. Pričao nam je priče o ljudima i povijesti svog grada, otkrivao tajne života u Emiratima, kulturu, običaje. A zauzvrat je tražio samo jednu malu “sitnicu” – da mu prokrijumčarimo preko granice pornografski časopis, inače zabranjen u Dubaiju.

Na dalekom Baliju nas je tako ugostila suprugova prijateljica te upoznala s čarima lokalne kuhinje i mjesta na koje zalaze isključivo mještani. Upoznala nas je s njihovim malim zabačenim seocima te običajima i načinom života seljana. Pustili su nas u svoje domove i srdačno ugostili, sjedili smo za njihovim stolom i ručali iz zemljanih posudica. Uživali smo u avanturama, a kući bi se vraćali ispunjeni i sretni.

A onda smo dobili djecu…

A onda smo dobili djecu. Jedno, dvoje, troje. Mnogi u toj situaciji odustanu od života kakav su do sad vodili, od putovanja, jer jednostavno smatraju da je prekomplicirano i smatraju to mučenjem i za njih same kao i za djecu. Mi smo nastavili s putovanjima ali su nam se očekivanja, prioriteti i koncept putovanja drastično promijenili.

Zaokupljena brigom o djeci i njihovim potrebama, gotovo više ni ne primjećujem druge ljude, mirise grada, zvukove, ne razgledavamo crkve i znamenitosti osim ako se prethodno nismo pripremili s vrećicom grickalica i zanimljivih igračkica koje će nam osigurati pola sata mira. Ne sjedimo više na beskonačnim večerama uz butelju vina, već eksamo času vina u lobbyu hotela dok trčimo za djecom. Ne pijemo duge jutarnje kave uz novine ili knjigu, već posrćemo “coffee to go” u hodu, uz guranje kolica.

Pet putnih torbi, pet avionskih karata za platiti, troje gladnih usta nahraniti 5-6 puta na dan, promijeniti pelene u hodu, na ulici, u avionu, usred restorana, obavezne viroze i temperature te pokoje povraćanje prije puta, na samom putu i nakon puta. Nervoza u autu ili avionu, kašnjenje, plakanje, nervozni putnici i njihovi osuđujući pogledi, putne torbe nakrcane hrpom odjeće, obuće, igračkama, lijekovima, kozmetikom. Dječja kolica, grickalice, pomno planiranje budžeta, biranje kids friendly hotela, kids friendly restorana i kafića, planiranje puta do najsitnijeg detalja.

Tako otprilike izgledaju naša putovanja otkako imamo djecu.

Zadnje putovanje koje smo “preživjeli”, bilo je ovog proljeća u Disneyland i Pariz. Dio putovanja bio je posvećen djeci i to je prošlo relativno lako, međutim avantura s Parizom (s dječjim kolicima u metrou, bez dizala ili pomičnih stepenica, tegljenje kolica gore-dolje, obilazak grada s bebom na rukama, dojenje nasred Louvrea, prematanje pelena na stepenicama podno Sacre Coeur crkve, čekanje u redu dva sata za ući i razgledati Eiffelov toranj, s nestrpljivom i radoznalom bebom i starijim sinom koji je noć prije povraćao i sad sjedi u bebinim kolicima i tako ga guramo kroz grad jer nije u stanju hodat, a i ima temperaturu) bila je i više nego izazov. Čekajući red za Eiffelov toranj, sin je čak i zaspao izmučen temperaturom.

Nadalje, pronaći malu trgovinu usred Pariza bila je nemoguća misija. Prohodali smo doslovno kilometre, beba je plakala od gladi, a mi panično jurili i tražili hranu za bebu. Nakon neuspjele potrage, pronašli smo ljekarnu i u njoj kupili kašicu za bebu i vlažne maramice, pet puta skuplje nego u trgovini. Ne trebam ni reći da je kašica bila gotovo nejestiva, beba na te okuse nije bila naviknuta tako da ju nije ni okusila.

Nadalje, bila nam je potrebna i dobra organizacija. Muž je tako čuvao sina i bebu da bismo starija kći i ja mogle pogledati Lido show, međutim, trebalo je savršeno tempirati vrijeme za dojenje i spavanje. Mnogo stresa, mnogo planiranja, organizacije, truda, strpljenja, prilagodbe, ustupaka potrebno je uložiti ukoliko se odlučite na takav korak.

Čemu sva ta muka i trud?

Na svojim smo putovanjima definitivno odustali od čistog uživanja, hedonizma, relaksacije, spontanosti, bezbrižnosti. Pitate se, čemu onda sva ta muka i trud? Nije li nam jednostavnije bilo odvesti djecu na neki izlet u okolici Zagreba, u kazalište, u planine, igraonu, bazen?

Ono što smo dobili na našim putovanjima s djecom, iako iziskuje mnogo živaca i strpljenja, organizacije i planiranja, je neprocjenjivo. Kakve god probleme trenutno imali u životu, na poslu, u školi, u obitelji, kad se naša mala zajednica otisne negdje daleko od doma, svi problemi nestaju. Postajemo jedno. Zajedno dišemo, zajedno istražujemo, otkrivamo, doživljavamo, zajedno smo i u dobru i u zlu, povezani smo više nego ikad. Oslanjamo se jedni na druge jer okruženi strancima, tu negdje u tuđini, bez ičeg svojeg, tada imamo samo jedni druge.

Djeca se osim iskustva i novih doživljaja, s putovanja redovno vraćaju povezanija i bliskija, kako međusobno tako i s nama, roditeljima. Također imam dojam da što više odlazimo u tuđinu, to više cijenimo našu zemlju, naš dom, povratak u njega i sve ono što smo ovdje sagradili. Moglo bi se reći da putovanja za našu obitelj imaju gotovo iscjeljiteljsku moć.

Također, putovanja smo uvelike prilagodili najmlađima. Zato često biramo djeci zanimljiva i pristupačna mjesta. Posebno bih istaknula Family park u Austriji, Postojnsku jamu u Sloveniji, Gardaland, Legoland, Disneyland, Bled, Lago di Garda, planine u Austriji itd. Oboružani dobrom voljom i pozitivnim duhom, te pokojom igračkom, krećemo u nove pustolovine.

“Za mlade je putovanje dio edukacije, za stare dio iskustva” (Francis Bacon)

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.