Kad se sjetim svog djetinjstva i Božića, prvo što mi pada na pamet su božićne pjesme koje smo sestra i ja pjevušile okupljene oko malog borića u dnevnoj sobi. Naš Božić bio je jednostavan. Mali bor, par kuglica, lampice, minimalističko uređenje. Mama bi kuhala večeru, ništa pretjerano, francuska salata, šunka, pokoji bakin kolačić i to je bilo to. Nije se pretjerano kitilo, nije se pretjerano slavilo, niti darivalo. Obitelj bi se uglavnom okupila oko TV-a i gledali bismo neki božićni program ili film. Mi, djeca otišli bi na dječju polnoćku, kasnije bi odmatali poklone, divili se novim barbikama i njihovim dodatnim sadržajima (auto za Barbie, stan za Barbie, odjeća itd.) ili pokoji komad odjeće. Sestra i ja bismo dočekale ponoć i sretne utonule u san.

A onda sam se udala za Djeda Mraza…

…glavom i bradom, koji me uveo u svoj svijet čarobnog Božića i od onda svake godine u ovo vrijeme živim pravu božićnu bajku.

Suprug je bio lukav, nije me odmah šokirao svojim fanatičnim obožavanjem Božića. Odigrao je to polako, korak po korak. Kuglicu po kuglicu. Gradio je svoje božićno carstvo polako i smišljeno. Prvo je kuću oblijepio lampicama kojih je svake godine bilo sve više i više. Nove su se kupovale, a stare se nisu bacale. Popravljao bi ih tjednima dok ponovo nisu proradile.

U početku, božićna euforija počinjala bi nekih 2 tjedna uoči Božića te su se tad vadili božićni ukrasi. Zatim se to vrijeme “uoči” Božića počelo postepeno produljivati, sve dok nije došlo do situacije, kada nakon ljetnih praznika, povratka s mora u Zagreb i pojavom prvih maglovitih jesenjih jutra, moj suprug uključi aplikaciju na mobitelu koja mu odbrojava dane do Božića. Tada počinje zagrijavanje, i traje do Adventa, a onda ubacuje u šestu brzinu i našu kuću pretvara u kuću Djeda Mraza.

Božićne pjesme slušaju se od listopada, tako da do prosinca utvrdimo gradivo, a novo suprugovo otkriće je božićni radio koji svira božićne pjesme 365 dana u godini. Girlande krase svaki kutak kuće, jedan Djed Mraz nam se objesio na prozor, dok drugi pokušava ući kroz dimnjak, sobovi su nam opsjeli dvorište (trenutno ih imamo 4, ali ove godine očekujem pojačanje). Tu su i božićni medvjedići, patuljci, vilenjaci, zvjezdice i svjećice, kuglice, lampice…

Ove godine imamo i laser koji cijelu ulicu i susjedne kuće obasjava s milijun sitnih zvjezdica i pahuljica, a drugi laser na zidovima unutar kuće projicira božićne motive. Nadalje, kakav bi to Božić bio bez umjetnog snijega kad već nema pravog, kojim smo zabijelili pola dvorišta. Najmanje 6 božićnih zvijezdi krase nam dom. Vrtoglavica od svih tih silnih božićnih motiva je neizbježna, od njih ne možeš pobjeći, doslovno te prate kud god se u kući pokušao sakriti… čak i u wc!

Koliko god nevjerojatno zvuči, imamo čak i božićnu navlaku za wc školjku, koju je moj suprug dobio od prijatelja, koji očito podržavaju tu njegovu zaluđenost Božićem. U difuzoru naravno imamo božićna eterična ulja, miris cimeta i bora uvlače nam se tako u svaku poru, mi čak Božić i udišemo… Živimo Božić punim plućima. Naravno tu je još i božićna posteljina, božićni jastuci, pidžame, čarape, majice s Djedom Mrazom i sobovima, kape.

Najvažniji detalj – božićno drvce

Nabavka božićnog drvca je pak priča za sebe i zaslužuje poseban tekst samo o tome. Koliko je faktora potrebno da bi se odabralo savršeno drvce – gustoća, visina, širina, miris i boja samo su neki od njih. Visina je ipak najvažnija – drvce obavezno mora dosezati do stropa. Popratna nervoza i histerija koje se svake godine javljaju oko izbora drvca je nešto na što sam pristala isti onaj dan kada sam pred matičarom izgovorila “da”.

Ove godine djeci smo izradili adventski kalendar dobrih djela. Dobili su male zadatke koje moraju ispuniti svaki dan Adventa (pomoći roditeljima oko kućanskih poslova, zagrliti prijatelja, reći nekome lijepu riječ i usrećiti ga, darovati neku svoju igračku nekome kome je potrebnija, i sl.)

Prosinac je također mjesec u kojem se ne propušta ni jedna kazališna predstava, bilo dječja ili za odrasle, niti koncerti, božićni vlakovi, druženja s Djedom Mrazom, Advent, klizanje, radionice božićnih ukrasa, domjenci, druženje s obitelji i prijateljima. Tako je Badnjak na zagrebačkoj špici postao naš ritual, kao i Badnja večer u našem domu, koju provodim pripremajući riblje specijalitete za cijelu obitelj, djeca kite bor, slušamo božićne pjesme i iščekujemo goste.

Druženje s obitelji i prijateljima ne prestaje, te to mogu istaknuti kao najljepšu stvar radi koje svake godine s nestrpljenjem iščekujemo taj čarobni Advent i Božić. Iako me suprugova euforija i cijela ta strka u početku prestravila te sam mu godinama prigovarala radi svih tih kuglica, sobova, ukrasa, događanja, domjenaka, slavlja, poklona, shvatila sam da zapravo ta njegova sreća koju prenosi na cijelu obitelj i prijatelje nije nešto protiv čega bih se trebala boriti, jer time nikome ne šteti. Štoviše, njegova dječačka maštovitost i istinska sreća koja proizlazi iz njegove djetinje maštarije unijela je u naše živote jedan pozitivan, razigran duh i zarazila nas sve tim bajkovitim scenarijem Božića koji nam on svake godine s oduševljenjem priređuje.

I zato ćemo ove godine cijelu ulicu osvijetliti svojim božićnim reflektorima i pokušati što više ljudi zaraziti svojim vedrim duhom i dječjim veseljem, jer ipak, slavimo rođenje.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.