Da mi je  prije par godina netko rekao da ću uredski život od 9 do 17 zamijeniti majčinstvom od 0 do 24, rekla bih mu da je lud. U svojim „najboljim radnim godinama“, prekinuti sve i posvetiti se isključivo podizanju troje djece, ogromna je i teška odluka. Odbaciti sve ono za što su se feministice godinama borile, prigrliti patrijarhalne obrasce funkcioniranja obitelji i deprivilegirajuću poziciju koju takav status donosi  te svjesno i voljno isključiti se s tržišta rada, utjecati time direktno na državni proračun,  odluka je koja utječe na sve – ženu, muškarca, djecu ali i društvo u cijelosti.

Prije donošenje takve odluke – dati otkaz u firmi u kojoj sam, godinama nakon završenog fakulteta i diplome, radila i zatražiti plaćeni status roditelja-odgojitelja, trebalo je puno toga staviti na vagu; financije, nemogućnost uključivanja djece u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, nemogućnost kasnijeg povratka na tržište rada, po isteku statusa (15 godina), kao i emotivne, psihološke i socijalne efekte koje bi donošenje takve odluke imalo na mene.

Pritom mi „društvo“ nije pomagalo. „Što češ raditi doma po cijele dane? Hoće li ti biti dosadno? Ti ćeš samo po kavama sjediti. Hoće li ti nedostajati da se našminkaš, urediš, popiješ kavu s kolegama, osjećaš se korisnom u radnoj zajednici? Dosadit ćeš mužu kao kućanica. Djeca će te izludit, cijeli dan u četiri zida s njima. Kako ćeš izdržati bez vrtića? Završit ćeš na Normabelima. Odat ćeš se alkoholu“, bila su pitanja i komentari prijatelja i poznanika, rodbine i susjeda,  kojima su me svakodnevno bombardirali.

Ne želim ulaziti u analiziranje i procjenjivanje same mjere „roditelj-odgojitelj“ kao strategije socijalne demografske politike, koju su neki pozitivno ocijenili, a drugi joj pronašli brojne mane i nedostatke. Najčešća zamjerka raznih autoriteta je ta da se djeci uskraćuju usluge ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, žene se povlači s tržišta rada, što posljedično dovodi do nejednakog položaja na tržištu rada, rodnih i socijalnih nejednakosti, kasniju povećanu nezaposlenost žena (nakon što mjera prestane vrijediti), itd.

Nakon što sam odvagnula sve plusove i minuse, odlučila sam uzeti status roditelja-odgojitelja, ali u punom smislu te riječi. Nije mi opcija bila „uzeti lovu od grada“, poslati djecu u park ili im pustiti crtiće te sjediti na kavama od jutra do mraka. Ne želim biti ni očajna kućanica iz američkih sapunica, ni mama na antidepresivima. Ne pada mi na pamet biti dosadna, zapuštena žena koja jedva čeka da joj se muž vrati s posla kako bi ga zasula pričama o dječjim prljavim pelenama i pojedenim kašicama.

Moja vizija roditelja-odgojitelja je, blago rečeno, ambiciozna. Želim svojoj djeci biti podrška i dati im krila. Ne propustiti ni jedan važan trenutak u njihovu odrastanju. Biti prisutna. Pomno planirati i iskoristiti svaki dan; posjetit ćemo tako sve dječje predstave u kazalištima, koncerte, muzeje, dječje manifestacije, čitat ćemo knjige, igrat društvene igre, pisati zadaće, tješiti se i maziti u dječjim bolestima, planinariti, boraviti na selu i u prirodi, šetati centrom i otkrivati nova i zanimljiva mjesta našega grada. Također želim planirati obroke i hraniti zdravo cijelu obitelj,  kuhati s djecom, pospremati i  čistiti, dijeliti kućanske poslove, jer kod nas vrijedi pravilo „svi sve rade“.  Organizirati djeci sportske aktivnosti i učenje jezika. Posjećivati dječje parkove i knjižnice. Putovati. Gubiti se u oblacima dječjih bajki i notama dječjih pjesmuljaka. Sanjariti. Glumiti klauna i igrati kvizove. Skakati na trampolinu. Odgajati.

Biti doma s djecom daje mi mogućnost uz, naravno, dobru organizaciju vremena i pomno planiranje obaveza, za osobni razvoj i ulog u sebe. Mogućnost dodatnih edukacija, raznih tečajeva, učenja i čitanja, bavljenje sportom i raznim hobijima, kao i rada od doma te biranje poslova u kojima istinski uživam.

Moji planovi možda zvuče utopijski i da, vjerujem da će biti dana kada ću plakati od jada, boriti se s vjetrenjačama, tj. kćerkom tinejdžericom, dana kada će moja kuća izgledati kao da je na nju pala atomska bomba, a ja poput kakvog zapuštenog beskućnika, nepočešljana, prljave kose i ispucanih noktiju, djeca će se svađati, beba će imati najgore tantrume ikad i bacati se po podu supermarketa, dok ja s hrpom vrećica u ruci i par osuđivačkih pogleda slučajnih prolaznika proklinjem dan kada sam odlučila biti „samo majka“.

Često  nailazim na teoretiziranja  žena i majki, karijeristica i „full-time“ majki, kao i „working mothers“ (zaposlenih majki) oko toga čija je uloga vrednija i važnija. Jedino što iz njihovih nadmudrivanja i prepirki mogu zaključiti jest to da je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Koju god ulogu da izabrale, mi žene kao da uvijek žalimo za onim što nismo odabrale. Odlučila sam stoga da je trava trenutno najzelenija upravo u mom malom dvorištu…

A ako u budućnosti i promijenim svoju odluku i uskočim ponovo u poslovno odijelo i prepustim svoju djecu odgojno obrazovnim ustanovama, bit će to moja odluka iza koje ću čvrsto i ponosno stajati.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.