Sin prvašić i kći u petom razredu i predpubertetu – zvuči kao najizazovnija kombinacija, zar ne? Ako još k tomu dodamo i bebu u najtežem periodu odrastanja, tzv. “terrible two”, odnosno u drugoj godina života, dobijemo jedan sveopći kaos u kojem je teško zadržati hladnu glavu i mirne živce. Ponekad se čini kao hod po rubu i ne znate kako će završiti.

Tijekom školske godine bilo je suza i svađa, nervoza, stresa, panike i kašnjenja. Puno kašnjenja. Uz sve te nove predmete koje je kći dobila u petom razredu, uglavnom smo se bavili beskonačnim ispitivanjima lekcija iz povijesti, pomaganjem oko zadaća iz tehničkog, privatnim satovima engleskog i njemačkog, pomaganjem oko pisanja prezentacija u PowerPointu za hrvatski. Sinu je trebala i još uvijek treba pomoć oko prilagodbe na školu. Svakodnevno smo vježbali čitanje, pisanje, matematiku. Također, dobili smo i mi roditelji domaću zadaću – svaki tjedan trebamo djetetu prvašiću pročitati jednu slikovnicu ili knjigu i pomoći mu da napiše lektiru, odnosno nacrta najljepši dio pročitane priče.

Svoj dio kolača traži i beba. “Mama igrati se, mama crtati, mama daj bebu, mama čitaj priču”, samo su dio njezinih svakodnevnih molbi i želja. Kako žonglirati između škole i zadaća i igre s najmlađom kćeri? Kako uz to sve još i obaviti kućanske poslove i sve druge obaveze?

Pa eto, nekako smo preživjeli prvo polugodište i jedva dočekali školske praznike. Nekada bez ručka, samo na sendvičima, nekada bez pročitane priče, uz prljavi kuhinjski pod i neopeglane košulje, ali smo preživjeli. I sada, kada su sve obaveze stale, sve je utihnulo, dobilo neki laganiji i ležerniji tempo, opet neki crv u meni osmišljava nove akcije i planove za obitelj. Kako sada djeci nadoknaditi svo ono vrijeme provedeno u školi i obavezama, učenju i brigama? Kako nadoknaditi vrijeme kada se gotovo nismo vidjeli preko dana i ne provodimo dovoljno vremena zajedno? Kako im kvalitetno ispuniti slobodno vrijeme?

Željela sam nadoknaditi sve što smo propustili dok je trajala škola

Opet sama sebi namećem obaveze i stvaram pritisak pokušavajući nadoknaditi propušteno. Društvene igre uz čaj i kolače na repertoaru su svakodnevno, kao i čitanje priča, slaganje puzzli i raznih slagalica. Svakodnevni izlasci u park ili grad su obavezni, šetnje uz jezero ili kratki izleti nešto su što svakodnevno planiramo kako bi djecu u ovom periodu viroza i prehlada zaštitili i ojačali im imunitet. Klizanje na Tomislavcu nismo propustili ni ove zime, a sanjkanje na Cmroku uskoro namjeravamo prekrižiti s moje liste “kako kvalitetno provesti praznike”. Oduševio nas je i posjet Backo Mini Expressu, petoj najvećoj europskoj maketi željeznice.

Blagdansko vrijeme proveli smo i razgledavajući ponudu Adventa, šetajući od kućice do kućice s toplim napicima u rukama i osmjesima na licima. Blagdanska euforija odvela nas je i na vožnju vlakom s Djedom Mrazom u Božićnom vlaku, a posjetili smo i svu rodbinu i prijatelje koje tijekom godine ne stignemo. U kinu smo pak pogledali sve božićne filmove.

Dobro je i samo odmarati za promjenu i raditi – baš ništa

Strka oko proslave Božića i Nove godine učinila je svoje. Sva ta nakuhavanja, čišćenja, kupovanja, druženja i primanja gostiju te odlasci u goste i posjete, učinili su svoje.
Na samu Novu godinu, 1.1. svi smo se osjećali iscrpljeno i ispražnjeno kao da smo danima trčali maraton. Svake godine si obećam, sljedeće godine ću drugačije, sve aktivnosti svest ću na minimum. Ali pritisak okoline, društva, sva ta božićna i potrošačka groznica, blještavilo i konzumerističke zamke u koje svake godine upadnemo, tjeraju nas na pražnjenje džepova i utrku u zabavi, gošćenju, pretjerivanju u jelu, piću, zabavi… Sva ta euforija oko Božića i Nove godine stvorila je pritisak i grižnja savjesti čuči negdje u nama samima i tjera nas na neprestanu akciju. Ukoliko ne ispunimo sve dječje zahtjeve i ne osiguramo im non stop zabavu i cirkus, osjećamo se kao da smo podbacili.

Time opterećujemo i sebe ali i djecu. Djeci ionako najviše znači to što su doma, bez obaveza, druže se međusobno i s nama, roditeljima, grlimo se i mazimo, ljenčarimo po kući. Ništa se neće dogoditi ako jedne godine odlučimo npr. ostati u toplini svoga doma, zavaljeni na kauču, s knjigom u ruci i hrpom djece oko sebe, radeći apsolutno ništa. Bez tone kolača, bez zabave i ludih provoda, bez animacija i organizacija svega i svačega. Samo obitelj na okupu i ništa više. I da, svečano si obećajem – slijedeće godine ću drugačije.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.