Gubitak kućnog ljubimca vrlo je često prvi susret djeteta sa smrti. U tim trenutcima djeca trebaju pomoć roditelja da se snose s tugom, ali da bi u tome bili što uspješniji, roditelji trebaju razumjeti jedinstveni način na koji djeca doživljavaju svoje psiće, mace, ribice ili zečiće.

Pitanjem odnosa djece i kućnih ljubimaca godinama se i na stručnoj razini bavi Joshua Russell, profesor znanosti o okolišu na fakultetu Canisius College u Buffalou. Već dugi niz godina proučava efekt gubitka kućnog ljubimca na djecu te je kroz svoj rad došao do spoznaje da djeca ljubimce ne vide i ne doživljavaju samo kao životinje u kući. Većina djece svog kućnog ljubimca opisuje kao brata, sestru ili najboljeg prijatelja s kojima imaju vrlo čvrstu vezu.

[PROČITAJ: Kućni ljubimci su djeci utjeha broj jedan u teškim trenutcima]

Dr. Russel je napravio istraživanje među 12 djece starosti od 6 do 13 godina koja su u prošlosti izgubila kućnog ljubimca te je otkrio da čak i godinama nakon tog nesretnog događaja djeca izjavljuju kako im je to bio “najgori dan u životu”. Nadalje, otkrio je da djeca sama osmišljavaju vrlo originalna objašnjenja zašto je ljubimac uginuo te da način na koji je ljubimac uginuo snažno utječe na jačinu i dubinu njihove tuge i patnje.

Djeca imaju vrlo izražen i jasan osjećaj egzistencijalne pravednosti u smislu da mogu procijeniti je li ljubimac živio do prihvatljive dobi. Drugim riječima, djeca će lakše prihvatiti smrt ljubimca koji je doživio duboku starost i za kojeg se u obitelji očekivalo da će ubrzo umrijeti od starosti. Isto tako, djeca su manje patila i tugovala ako im se od početka iskreno reklo da neka određena životinja ima vrlo kratki životni ciklus. Djeca jednostavno prihvaćaju činjenicu da ribica ili hrčak neće živjeti tako dugo kao mačka ili pas. Isto se događa i kada je životinja jako bolesna. Djeca znaju da joj nije bilo spasa i da postoji razlog za njezinu smrt. Čak će pristati i da se životinja eutanazira ako je u velikoj patnji i fizičkoj boli.

U gore navedenim situacijama i roditelji imaju više vremena da djecu pripreme na ono što će se dogoditi, da s njima razgovaraju o strahovima, tuzi i drugim osjećajima koji će se pojaviti kada voljeni ljubimac ode.

Međutim, kad ljubimac strada u nesretnom, neočekivanom ili tragičnom slučaju, djeca će puno teže prihvatiti taj gubitak.

Kako djeca doživljavaju iznenadni gubitak kućnog ljubimca?

Kada mačka, pas ili neki drugi ljubimac ugine iznenada, u djetetu se prvo javlja osjećaj nesigurnosti zbog nepredvidljivosti svijeta koji ga okružuje. Čas je nešto ovdje, čas jednostavno nestane. Djeca počinju shvaćati da životinje, ali i osobe iz njihove okoline jednostavno jednog dana, bez ikakvog upozorenja, mogu umrijeti i više neće biti tu.

[PROČITAJ: Tuga za uginulim ljubimcem]

Naravno, način na koji djeca interpretiraju smrt ovisi i o njihovoj dobi i razvojnoj zrelosti, za NY Times objasnila je Jessica Harvey, psihoterapeutkinja koja se specijalizirala za probleme vezane uz osjećaj tuge kod djece. Objasnila je i kako se osjećaj tuge kod djece razlikuje od osjećaja tuge kod odraslih. Djeca kod gubitka voljene osobe ili ljubimca neće uvijek istog trenutka zaplakati i pokazati emocije. No to ne znači da ih gubitak nije pogodio i ostavio na njima traga.

Što roditelji mogu učiniti da pomognu djetetu?

Djeca mlađa od pet godina teško će uopće shvatiti da je kućni ljubimac otišao zauvijek i da ga više neće biti. Ona još uvijek ne razumiju koncept smrti u smislu fizičkog nestajanja. No to ne znači da ne osjećaju tugu. Najčešće taj osjećaj ispoljavaju kroz igru. Na primjer, uzet će plišanu igračku i igrati se igre u kojoj će plišani medo biti bolestan, ići doktoru i potom umrijeti. Roditelji se u tom trenutku mogu uključiti u ovu imaginarnu priču i igru te pomoću druge plišane životinjice prenijeti utješnu poruku.

Kod djece između pet i osam godina pomoći mogu i tematske ili terapeutske slikovnice.

Pomoći će i razgovor. Naime, što je dijete starie, imat će više pitanja o konkretnom nesretnom događaju zbog kojeg vašeg ljubimca više nema, ali se nemojte iznenaditi ako razgovor preraste u pitanja o ljubavi prema nekome, gubitku i o tome što se događa kad netko umre.

Terapeuti i stručnjaci preporučuju roditeljima da uvijek odgovaraju iskreno, ali bez puno brutalnih detalja. Ako dijete pita, primjerice, tko je kriv zato što je vašeg psa udario auto, iskreno odgovorite da je pas kriv jer je pobjegao iz dvorišta i istrčao pred auto vozaču koji ga nije očekivao i stigao zakočiti. Ako vas pita hoće li netko odgovarati za to, iskreno mu recite da ne možete ništa učiniti i nikoga kazniti. Važno je biti iskren, ali potom i pomoći djetetu da se snosi s osjećajem ljutnje. Jedno je iskrenost oko toga što se dogodilo, a drugo su osjećaji koji se javljaju zato što se to dogodilo. Laganjem ili umanjivanjem istine nećete pomoći djetetu da se osjeća manje tužno, povrijeđeno, ljutito ili bespomoćno. Istovremeno učite svoje dijete da s vama može razgovarati o bilo čemu i da smije i treba iskreno pokazivati svoje osjećaje. Na taj način će se lakše snositi s nekim narednim gubitcima koji će mu se nedvojbeno događati u budućnosti.

Vrlo je važno djetetu priznati i dozvoliti svaki osjećaj. Ako osjeća ljutnju prema mački jer je bila tako nepažljiva i podletjela pod auto, neka ju osjeti i izbaci. Ako osjeća strah za drugu mačku da se ne dogodi isto, pomognite djetetu da se s tim strahom snosi. Isto tako, nemojte se iznenaditi ako se tuga pojavi u valovima. U jednom trenutku dijete će plakati, pa će se sljedećeg trenutka već igrati, a onda odbijati jesti jer je tužno i stalno misli na ljubimca.

Ponekad će djetetu pomoći neki ritual s kojim će se cijela obitelj oprostiti od kućnog ljubimca. To može biti paljenje svjećice i razgovor u kojem će svatko reći zbog čega je volio tu životinjicu i koliko mu je značila. Možete zajedno psu, maci, papigi ili kornjačici napisati oproštajno pismo ili joj nešto nacrtati, uokviriti to i staviti na zid. Možete zajedno urediti album sa slikama ili zasaditi drvo kao uspomenu na ljubimca. Kroz takvu aktivnost neka djeca lakše izbace i probave tugu, ali ujedno imaju mogućnost izreći što im je njihov kućni ljubimac značio.

Pomoć treba potražiti ako dijete ima problema sa spavanjem, napadaje tjeskobe, straha ili bijesa ili bilo koji simptom koji vas brine, a ne povlači se i ne nestaje nakon tri mjeseca.