Počela je nova školska godina. S njom i nove, svake godine sve raznovrsnije i mnogobrojnije opcije izvannastavnih aktivnosti. Svake godine kao da se ponuda utrostručuje a reklamni letci za satove engleskog, grčkog, kineskog, satova harfe i plesa na svili, nogometa, krav mage i ostalih dječjih aktivnosti doslovno napadaju iza svakog ugla. Poštanski sandučić nam je zatrpan „ulažite u svoju djecu“ opcijama.

Mnoštvo svih tih nadobudnih ideja o edukaciji i razvoju (moje) djece,  potaknulo me  na razmišljanje o današnjim očekivanjima koje stavljamo pred svoju djecu. Svojoj sam djeci od najranijeg djetinjstva „nametnula“ brojne izvannastavne aktivnosti, smatrajući pritom da im radim uslugu, da ulažem u njih i njihovu budućnost, da im širim vidike, učim ih odgovornosti, redu, radu i disciplini te im usađujem zdrave radne navike.

Engleski za bebe stare svega tri mjeseca?

Prije otprilike osam godina, kad je moja najstarija kći bila beba, primijetila sam trend sve ranijeg upisivanja djece na razne aktivnosti pa se tako jedna, u Hrvatskoj tada nova škola stranih jezika, počela reklamirati kao „rano učenje engleskog jezika, od 3. mjeseca starosti do 19. godine“. Kako je to tada bila novost, mnogo se roditelja pomamilo za novim trendom te počelo upisivati svoju djecu (i bebe) na satove engleskog jezika. U našoj grupi je zaista bilo beba od tek par mjeseci starosti, dok je moja kći imala „čak“ dvije godine.

Također, niknulo je bezbroj sportskih igraonica, grupa, školica i tečajeva za najmlađe, glazbenih grupa i sl. Dobna granica bila je niska, a očekivanja roditelja (pre)visoka.

Sjećam se jednog plesnog nastupa svoje kćeri, imala je tada tri godine. Plesne papučice, roza lepršava haljinica, uredna frizura… sve je bilo savršeno spremno za prvu plesnu točku moje male djevojčice. Osim nje same! Izašavši na pozornicu, demonstrativno se ukipila i odbila sudjelovati u točki, te se nakon mojih upornih poticanja da se pokrene, sva u suzama zatrčala meni u zagrljaj i sakrila u moje sigurno krilo, daleko od svijetla pozornice.

Djeca gotovo da više nemaju slobodnog vremena

Od tada je prošlo dosta godina, ali nije se puno toga promijenilo. Provela sam pravu malu internu anketu o izvannastavnim aktivnostima među prijateljima i poznanicima svoje djece; njihovi vršnjaci i  razredni prijatelji gotovo da nemaju slobodnog vremena. Rezultati su gotovo nevjerojatni.

Djeca se nakon škole bave učenjem stranih jezika, nerijetko uče i po tri jezika paralelno, idu u muzičku školu, bave se sportovima. Roditelji kao da se natječu u broju aktivnosti u koje uključuju djecu. A sve u najboljoj namjeri.

Međutim, brojni psiholozi i stručnjaci danas  upozoravaju na taj opasni trend stvaranja „(pre)zaposlene“ djece te na važnost i nužnost slobodnog vremena, na koje svako dijete ima pravo. Slobodno vrijeme za druženje s obitelji, igru, razgovor, odmor, šetnju i boravak na svježem zraku.

Također, psiholozi smatraju da je glavna „zamka“ za roditelje u donošenju takvih odluka, o izboru i planiranju dječjih aktivnosti ta, da zbog prevelike ambicioznosti i vlastita perfekcionizma, na dijete projiciraju vlastite želje, a i htjeli bi mu pružiti ono što oni kao mali nisu imali.

Djeca pak, želeći zadovoljiti i ne razočarati roditelje, često pristaju na takve obaveze, što ima svojih prednosti (takva djeca često lakše prihvaćaju nove autoritete, npr. nove učitelje u školi , te se bolje snalaze u odnosima gdje se od njih traži disciplina i poslušnost, organiziranija su, brže stječu osjećaj obveze, točnosti).

Međutim, često se događa da se i roditelji i djeca pogube u tom suludom ritmu obaveza i dječjih aktivnosti, te zapravo obje strane postaju žrtve vlastitih ambicija i želja. Roditelji tako preopterete djecu, oduzmu cijeloj obitelji dragocjeno kvalitetno vrijeme te postaju samo vozači svoje djece koju po cijele dane razvoze po aktivnostima, trošeći pritom svoj novac i svoje vrijeme.

Ja sam se odlučila na zlatnu sredinu

Mišljenja sam da u svemu treba pronaći mjeru i zlatnu sredinu. Svoju sam djecu tako rasteretila viška aktivnosti, tj. prepustila sam im da sami odaberu onu u kojoj istinski uživaju. Vodila sam se time da je važnija kvaliteta od kvantitete aktivnosti kojima se dijete bavi.

Također smatram da se djeca ipak moraju nečime baviti jer time stječu brojne pozitivne osobine i sposobnosti koje im mogu pomoći u budućnosti. Ukoliko pak iz bilo kojeg razloga odlučite da vašem djetetu nisu potrebne dodatne aktivnosti, alternativa ne bi trebala biti dopustit mu da besciljno i bezglavo luta u svom slobodnom vremenu, prepuštajući ga odgojnim metodama ulice, ili pak tehnologije, YouTube kanala, videoigrica i sl.. Bolje bi bilo osigurati kvalitetno zajedničko druženje, planirati zajedničke slobodne trenutke cijele obitelji, kao npr. igranje nogometa na travi, zajednička vožnja biciklima oko jezera, odlazak u šetnju u obližnju šumu i planinarenje, odlazak u kazalište, i slično.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.