U moru ružnih i loših vijesti u Hrvatskoj i svijetu, vijest koja me posebno potresla i slike koje me proganjaju noćima su fotografije dvoje blizanaca, nedonoščadi, svega pet mjeseci starosti, zavezanih za krevet s wc papirom, uprljanih pelena, s ranama na intimnim dijelovima tijela. Iako više ne bismo trebali razglabati o tom činu i propitkivati njegovu profesionalnu, moralnu i etičku ispravnost, jer eto, inspekcija je zaključila kako su “djeca najbolje moguće zbrinuta” i da su “blizanci tretirani po pravilima struke”, ne mogu se prestati sablažnjavati nad tim činom. Svi smo posebno osjetljivi na djecu, pogotovo krhku i bespomoćnu novorođenčad.

Jednostavno, u svim tim “pravilima struke” koje sad svi ti inspektori spominju, pitam se koga to obrazloženje zadovoljava i štiti? Medicinske sestre od otkaza, bolnicu od tužbe ili pak male nemoćne bebe? Koga je to inspekcija uzela pod svoju zaštitu i koju poruku su poslali javnosti? Koju poruku su poslali svim roditeljima koji će, nažalost, kad tad zaglaviti na hodnicima bolnice, predajući stručnom, educiranom i plaćenom osoblju, svoje najdragocjenije što imaju – svoju djecu! Država im je upravo poručila – šutite i trpite, budite sretni što vas liječimo, bez straha nam se predajte u ruke i nadajte se da ćete vi ili vaše dijete naletjeti na humano ljudsko biće. Jer “profesionalno” kod nas u Hrvatskoj znači “zavezano wc papirom i pušteno da se kupa u vlastitim fekalijama, i tako satima”.

Zanima me i zašto su te sestre učinile taj nehumani čin? Je li to zato što su slabo plaćene, zbog nedostatka osoblja, materijala, niskih standardi u našim bolnicama i cjelokupnom zdravstvu? Možda je zbog prekida s dečkom? Loše frizure? Koje to opravdanje može biti za ignoriranje potreba drugog ljudskog bića koje je bespomoćno i u velikoj boli i muci? Čak i u situacijama gdje je nešto “strogo po pravilima struke”, ne može li ljudskost zaobići granice i pravila (bolnice) radi dobrobiti tog malog nezaštićenog djeteta?

Neću nikada zaboraviti tužnog i napuštenog trogodišnjeg dječaka

Svjedočila sam nažalost i sama tužnim slučajevima zanemarivanja malih bolesnika. Dok sam s kćeri boravila u jednoj zagrebačkoj bolnici na promatranju, u susjednoj sobi ležao je jedan trogodišnji dječak. U ta tri dana, koliko smo kći i ja tamo provele, dječak je od jutra do mraka sjedio sam u kinderbetu i gledao u strop. Nitko mu se nije obraćao niti je imao ijednu igračku u tom krevetiću. Iako je u sobi bio TV, nitko mu nije pustio crtić.

Promatrala sam ga iz svoje sobe jer smo bili odvojeni staklenim zidom. Dječaka nitko nije posjetio danima. Kasnije sam saznala da je dijete iz problematične obitelji te ga roditelji svako malo ostave po bolnicama i ne pojavljuju se niti pitaju za njega tjednima. Obišla ga je i socijalna služba. Roditelji su digli ruke od njega, a onda je isto učinila i bolnica, konkretno medicinske sestre.

Ignorirale su ga potpuno, nisu mu se uopće obraćale niti mu ikako pokušale skratiti vrijeme provedeno u bolesničkom krevetu, čak niti jedom jedinom igračkom. Dječak je tužno gledao kroz staklo moju djevojčicu i mene kako se igramo, pjevamo, mazimo. Pokušala sam ga malo oraspoložiti i zabaviti preko staklenog prozora, međutim njegov tužan pogled mi se urezao u pamćenje doživotno.

Još jedna poprilično ružna scena bilo je nasilno hranjenje tog dječaka. Sestra ga je grubo šopala unatoč njegovoj dijagnozi teškog trbušnog virusa te je dječak jedva gutao hranu. Svaki zalogaj tjerao ga je na povraćanje a ona ga je polegla i trpala mu hranu u usta. Dječak je na kraju sve povratio. Po odlasku iz bolnice pitala sam sestre imaju li oni na odjelu igračke, te sam napomenula kako je dječak sam, bez roditelja, posjeta, bez ikakve animacije od 0-24 već danima, i da samo sjedi i bulji u zid. Nešto su mi odbrusile i nastavile piti kavu.

Nadalje, otišla sam kući i za sat vremena vratila se s vrećom igračaka i napomenula osoblju da su igračke prvenstveno za “napuštenog” dječaka, a da kasnije mogu ostati na odjelu. Nadam se da su dječaku bar malo skratile i uljepšale bolničke dane.

Osim tog događaja pamtim još jedan. Naime, dok sam ležala na odjelu zbog komplikacija nakon poroda, sa mnom u sobi ležala je jedna djevojka koja je upravo dobila posao medicinske sestre i to u rodilištu. Njen posao trebao je biti briga o novorođenoj djeci i mladim majkama, pomoć oko dojenja i slično. Međutim, toj djevojci je bio nepodnošljiv zvuk moje izdajalice, gadilo joj se sve to skupa gledati, dojenje, izdajanje. Išle su joj na živce djeca i bebe, dječji plač te je otvoreno pokazivala netrpeljivost prema svemu vezanom uz kategoriju mama i beba. Čudan izbor zanimanja, moglo bi se zaključiti.

Postoje i oni koji daju više od “pravila struke”

Naspram tih loših iskustava, postoje osobe koje obavljaju svoj posao savjesno i odgovorno, a i daju u taj odnos pacijent-medicinska sestra i više nego što bi po “pravilima struke” trebale. Na sreću, uvjerila sam se u ljudsku dobrotu i humanost na djelu te sam također imala iskustva s prekrasnim sestrama koje su mi bile utjeha, oslonac, podrška i pomoć.

Nažalost, uvijek u sjećanju ostanu one iznimke koje ostave mrlju na inače plemenitu profesiju te potaknu generaliziranje i trpanje u istu ladicu.

Kako je završio ovaj posljednji slučaj s početka priče? Završio je “mirenjem” bolnice i majke. Samohranu majku troje djece ne osuđujem što je “podvila rep” i ustuknula pred ravnateljicom, liječnicima i medicinskim sestrama, jer itekako znam kako je to kada vas cijeli liječnički tim uvjerava da je bijelo, ono što sa sigurnošću i kao majka znate da je crno. Kada vas “napadaju” doktorskom terminologijom, stručnim izrazima i, ukoliko i sami niste medicinski potkovani ili medicinske struke, loše vam se kao laiku piše. Još kad se krenu ispričavati i umiljavati, rijetko tko se neće pokolebati.

Majka je u tom trenu reagirala najbolje kako je znala i mogla – objavila je fotografije djece koje su se Facebookom proširile munjevitom brzinom što je cijeli slučaj dovelo do medija i na kraju i do Ministarstva zdravstva. Iako je inspekcija donijela svoju procjenu i zaključak u korist bolnice, ipak su propusti i nemar osoblja procurili van bolnice i našli se pred sudom javnosti. Time je majka osigurala bolji tretman svojoj djeci za vrijeme boravka na tom odjelu, ali i skrenula pažnju na problematiku tog odjela, kao i zdravstvenih ustanova i osoblja općenito.

Smatram kako će nakon ovog slučaja odnos medicinskih sestara prema pacijentima ipak biti pod povećalom javnosti. A možda i nesavjesnom osoblju slučaj “Facebook” utjera strah u kosti pa se možda više neće usuditi na takve ili slične nehumane postupke. Opet kažem, to je jedna predivna i humana profesija, čak bih se usudila reći poziv, i ima osoba koje zaista taj svoj poziv shvaćaju ozbiljno. Ali pojedinci koji ne zaslužuju biti dio te profesije kvare cjelokupnu sliku, pogotovo kad se radi o brizi o našoj djeci.

Drago mi je što je slučaj izašao u javnost i smatram da uvijek treba reagirati. Ja sam bila kukavica jer nisam slikala tog malog zapuštenog dječaka, premda, inspekcija bi vjerojatno i tu zaključila da je liječenje i briga o njemu odrađena prema pravilima struke, a ja bi dodala – prema pravilima struke, ali s velikim nedostatkom ljudskosti i empatije.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.