Već jedanaestu godinu zaredom provodim na drvenoj, staroj klupi koja, baš poput mene, svjedoči svim zbivanjima unutar dječjeg parkića. Otpratila je ona brojne mame i njihovu djecu, bake i unuke, ali i dalje ponosito tu stoji i čeka nove generacije i njihove priče. Godine prolaze, djeca odrastaju, ali parkić ostaje i dalje tu. Uvijek kad pomislim da sam ga napokon “prerasla”, rodi se još jedna beba s kojoj moram otkriti sve čari tog čarobnog mjesta za dječju zabavu.

Parkić je doista svijet za sebe u kojem se isprepliću najrazličitije životne priče i sudbine, a svi njegovi posjetitelji zajedno proživljavaju sve događaje, kojih u dječjem parkiću nikad ne nedostaje. Zanimljiv je taj mikro svijet iz kojeg možete dobiti uvid u čitavo naše društvo.

Predsjednice, mame karijeristice i savršene mame

U parkiću imate “predsjednicu”. To je obično jedna mama koja uvodi red, u sve se miješa, kako u dječju igru, tako i u rasprave roditelja na klupici. Predsjednica organizira aktivnosti, druženja, nosi hranu i hrani cijeli park, a angažirana je čak i oko obnove infrastrukture parka. Sve doživljava kao svoj osobni projekt, čega god se primi, a uglavnom ima prste u svemu.

Druga skupina su takozvane “mame karijeristice”, s mobitelom na uhu, koje su netom stigle s posla. Dok telefonski završavaju važan poslovan razgovor te šalju još pokoji hitan mail, jednom rukom pridržavaju dijete na penjalici, balansirajući u uskoj suknji i cipelama s visokim potpeticama. Cijeli parkić bez daha prati taj zanimljiv prizor, poput scene iz američke serije.

Nadalje, nađu se tu i mame koji svi volimo izbjegavati u širokom luku – “savršene mame savršene djece”. One su uvijek sređene, njegovane, frizure su im kao da su upravo izašle iz frizerskog salona ili iz reklame za “trovremenski taft”, a takva su im i djeca. Naravno, u parkić su svratile sa svojom dječicom između satova klavira i tenisa, kako bi malo odmorile svoje savršene, pametne glavice. Njihova djeca su najranije prohodala, s godinu dana su progovorila materinji jezik, a s dvije već pričaju engleski, njemački te uskoro planiraju upisati i treći jezik. Matematiku imaju u malom prstu, sviraju razne instrumente, plešu balet… i sve im to, naravno, savršeno ide.

Brižne mame domaćice

Sljedeća skupina su mame domaćice ili mame na porodiljnom. One su posebno brižne i često nahrane svu djecu u parku. Uvijek uza sebe imaju ruksak pun hrane – pohani kruh, domaća peciva, voće, grickalice, sokove, kekse, orašaste plodove, sendviče, palačinke, kolače. Oko njih je uvijek najviše djece i nikad se ne može dogoditi da nemaju nešto hrane u torbi, spremne za podijeliti.

Međutim, i one se mogu podijeliti u dvije suprotstavljene struje: jedna struja su one koje okolo dijele peciva, kekse, čokolade, čips, smoki i ostalu nezdravu hranu, a druga su one koje djeci nude isključivo brusnice i ostalo suho voće, bademe, banane, mandarine i integralna peciva. Nerijetko se gledaju ispod oka, a zna se dogoditi i pokoji “okršaj” i spontana edukacija vezana uz zdravu prehranu.

Helikopter mame i previše opuštene mame željne tračeva

Zatim imamo “mame helikoptere” koje zabrinuto stoje iznad, iza, pored, uz, na, kraj, ispod svoje djece, tresući se od straha na svaki njihov, pa i najmanji pad. Boje se svega i taj strah ih tjera da dišu za vratom svoje djece (makar to dijete imalo već 7 godina), gušeći ih pritom u igri i razvoju.

Ima naravno i bezbrižnih mama, koje pak doslovno okreću leđa djeci te bezbrižno satima čavrljaju sa susjedom, ne obraćajući pažnju gdje su i što rade njihova djeca. Novi, svježi trač o susjedi Ani s petog kata i njenom novom ljubavniku toliko je napet da djeca padaju u drugi plan.

U parkiću, naravno, postoje i “sutkinje”. To su one mame koje uvode red i miješaju se u apsolutno sve dječje svađe, čak i najbezazlenije prepirke. One provode pravdu, presuđuju, procjenjuju te po potrebi kažnjavaju. Otimaju igračke iz ruku tuđe djece i vraćaju ih svojem uplakanom mezimcu. Jer naravno, to je ispravno i pravedno. Nerijetko tjeraju drugu djecu da se ispričavaju njihovoj.

Zatim imamo mame trudnice koje sa zanimanjem promatraju tuđe male bebe i s nestrpljenjem iščekuju rođenje vlastite, kao i novopečene majke s malim bebama, iscrpljene, neispavane, s tamnim naočalama koje prekrivaju pola lica i ogromne podočnjake, koje pak potajno priželjkuju povratak u trudničke dane i još pokoju noć neisprekidanog osmosatnog sna.

Tate, bake i dadilje

U parkić povremeno zaluta i pokoji tata, što izazove uzdahe oduševljena među okupljenim mamama te poneki zavidni komentar poput “eh, da bar moj tako hoće”, “blago njegovoj ženi”. Moram priznati da se s vremenom taj omjer počeo lagano mijenjati te u parkiću, na sreću, primijećujem sve više očeva koji rado provode kvalitetno vrijeme s djecom. Tatice naprave svoj mali muški tabor, te tako konkuriraju ženskim parkovskim kružocima.

Nezaobilazni starosjedioci parka svakako su i bake. U parkićima su podigle dvoje, troje, četvero, a neke i više unučadi. One su priča za sebe. Ima ih svakakvih. Predivnih, koje djeca obično vrte oko malog prsta, ali i onih kojih se cijeli parkić boji. Te bake imaju zastarjele odgojne metode, pomalo grube te prepune “bapskih” savjeta i priča. Bake su često te koje love svoje unuke po toboganu i šopaju ih pudingom ili bananom. Često ih smiruju ili usrećuju slatkišima i posebno strepe nad njima kad se povrijede u igri.

U parku možemo sresti i pokoju dadilju koja jedva dočeka priliku sresti neku “parkovsku” mamu kako bi se pojadala “kako je klinac danas nestašan i posebno zločest i ne može s njim na kraj” ili samo razmijenila iskustva o odgoju djece.

U parkiću se i “dila”

U parkiću se i “dila”. Dilaju se recepti, brojevi telefona pouzdanih dadilja, adrese najboljih pedijatra u gradu, savjeti o najboljim vrtićima, kvalitetnim sportskim grupama u gradu. Razmjenju se iskustva o proslavama rođendana u popularnim dječjim igraonicama i rođendaonicama, dilaju se i razmjenjuju sličice, dječje knjige i slikovnice, autići.
Parkić je i leglo informacija – od tračeva, aktualnosti, sporta, politike, crne kronike, recepata, mode, kulinarstva, biznisa – samo izaberite kategoriju.

Također, parkić je i otvorena grupa za potporu svim mamama, mjesto na kojem možete besplatno dobiti savjet, pomoć ili podršku. Često ne nedostaje smijeha, jadikovki i plača, pokoje svađe ali i mnogo ponosa, gledajući kako je baš vaše dijete izvelo salto viseći na najvišoj stepenici penjalice, a nekoliko tatica s klupe, u maniri vrhunskih sportskih trenera, zadivljeno je prokomentiralo: “Bravo, ovaj mali je prirodni talent! Kakva koordinacija, kakva motorika, bit će pravi sportaš!”

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.