Mama Ružica, gošća blogerica: Kako sam pomirila povratak na posao i dojenje

Bliži se i povratak na posao i mnoga pitanja vrte se u glavi. A ono najvažnije je kako će moj bebač  bez mene i bez cike? Kako će se uspavati jer tada najčešće traži ciku?

dojenje pixabay

Prvi puta kada sam se vraćala na posao odlučila sam smanjiti dnevne podoje u vremenu kada nisam najčešće kod kuće. Naučiti ju novim načinima uspavljivanja, kako bi joj bilo lakše u vrtiću. Sve je to bilo idealno zamišljeno, ali teško sprovesti u djelo. One mile okice koje gledaju u ciku i sitne ručice koje trgaju majicu s njih, su me omekšale pa smo se opet većinu vremena uspavljivali na ciki i odlučili suočiti se s eventualnim problemima kad oni dođu.

Iako bih veći dio dana trebala biti odvojena od svoje djevojčice, nisam željela prestati dojiti. Dojenje predstavlja jednu posebnu vezu između mene i djeteta, idealan omjer hrane i tekućine kada je dijete bolesno, utjeha kada je tužno.

Okolina vas ispituje da li još dojite kada krećete ponovno na posao, kao da se podrazumijeva da kada navrše godinu dana moraju prestati cicati, a još pogotovo kada kreću u vrtić.

Tako smo i mi krenuli na posao i u vrtić, a naša curka je imala 12 mjeseci. Tetama sam odmah napomenula da ona cica, da ju teško uspavljuju drugi i da sam zabrinuta radi toga. Tete su bile dobre pa su rekle da će se već one snaći.

Tako je i bilo. Pronašla je drugi način uspavljivanja, osim cike. Ali kada bi me ugledala odmah bi tražila grudi da se utješi na njima, nakon stresnog dana. Povećao se i broj noćnih podoja, na neki način je nadomještala podoje koje nije dobila preko dana. Bilo je ponekad teško, ali nismo odustajali.

Problem nadolaženja mlijeka tokom dana, kada nismo zajedno, nekako se regulirao kroz prvi tjedan izdajanja i više noćnog dojenja, pa nije bilo straha od mastitisa.

Nakon dva mjeseca u vrtiću malena je dobila virusnu upalu pluća i ostale smo u bolnici. U tom teškom periodu u bolnici, opet nas je spasilo dojenje, tješenje na prsima i naravno unos barem nečega hranjivoga u tijelo. Tada sam odlučila da ću je dojiti dokle god će htjeti.

S drugim djetetom sam donijela iznenadnu odluku da se vraćam na posao kada je sin imao 10 mjeseci. Znala sam da nema prepreka radu i dojenju, ali sam bila zabrinuta da li mu je potreban taj mliječni obrok dok me nema. Doktorica je rekla da neka se ne brinem, i ako ga dojim da i dalje nastavim dojiti na zahtjev kada sam doma. Za svaki slučaj, izdajala sam se i ostavljala mlijeko, ali on nije htio. To je logično jer nije nikada pio na bočicu. Nakon par dana sam se prestala izdajati, i nastavila ga dojiti kada bih došla kući i tokom noći. Sinčić je bio dijete koje je spavalo cijelu noć od drugog mjeseca starosti, ali se počeo buditi i cicati po noći istog trena kada sam krenula na posao.

To mi je potvrdilo sva mišljenja oko dojenja i dijeljenja kreveta, jer u mojim slučajevima dojenje i spavanje s nama u krevetu išlo je ruku pod ruku. Sve ono vrijeme koje smo bili odvojeni tokom dana, oni su nadomještali najbližim kontaktom koža na kožu, kroz dojenja i maženja noću. Nije njima toliko do samoga mlijeka nego do sigurnosti koju pruža taj kontakt. Logički gledajući, devet mjeseci su bili u najužoj vezi s vama, idućih 12 mjeseci u bliskom kontaktu kroz kožu i zato ne možemo očekivati da će samo tako odgurnuti od sebe taj kontakt kože koji im pruža sigurnost.

Sa trećom djevojčicom sam krenula raditi kada je imala 11 mjeseci. Na sreću čuvao ju je tata kod kuće pa me uopće nije bilo strah kako će ona bez cike. Ono trčanje prema vratima kada vas ugleda, bacanje u ležeći položaj za dojenje čim ju primite u ruke mene malo i nasmijava i veseli. Jer kada radite i dojite, prvo što napravite kada ulazite u kuću je - skidanje majice.

Napisala: mama Ružica Leš