Gotovo svaka žena danas želi karijeru, financijsku neovisnost i priznanje u ovom, još uvijek pretežno muškom društvu. No što smo sve spremne žrtvovati kako bismo uz sve to osnovale i obitelj, najbolje pokazuje priča mame Maje.

Maja Lacković Šalković, novinarka i urednica s dugogodišnjim iskustvom u televizijskom novinarstvu postigla je sve to, no silno je željela osnovati obitelj i postati majka. Kako se ništa na svijetu ne može mjeriti s majčinstvom, Maja je odlučila uploviti i u te nemirne vode. Zahtjevan i stresan posao, hirovito novinarsko radno vrijeme, ali i sistemski lupus koji je Maji ranije dijagnosticiran i zbog kojeg je teže našla ginekologa koji će joj voditi trudnoću, nisu bili najbolji temelj za početak priče o obitelji.

 

Rita je rođena s 30 tjedana, težila je svega 980 grama

Uz veliku podršku supruga i nakon tri izgubljene trudnoće, što ih je iscrpilo  fizički, psihički i emocionalno, Maja je poput lavice pronalazila novu snagu i nije odustajala. Napokon, iz četvrtog pokušaja i nakon brižnog čuvanja trudnoće i hospitalizacije od prvih trudničkih dana, dugo očekivana Rita ugledala je svjetlo dana. Sićušna palčica rođena je puno prije termina, s punih 30 tjedana, sa svega 980 grama i 36 centimetara. Iako zabrinuti za zdravlje svoje bebe koju je još čekao dug i neizvjestan put, Maja i njezin suprug bili su neizmjerno sretni što su napokon postali roditelji. Okrenuo im se cijeli svijet za 360 stupnjeva, sve je stalo i postalo manje važno. Jedini zadatak i jedini cilj bio im je podići njihovu malu palčicu. U vrijeme kad je Maja rodila Ritu, početkom 2010. godine, Klub roditelja nedonoščadi Palčići tek je bio u osnivanju, tako da se nije mogla za pomoć obratiti nekoj organiziranoj grupi, kao što je to danas moguće.

„Iako sam znala da ću roditi prije termina, na što su me pripremili liječnici, nisam bila spremna na to. To je nešto na što se čovjek ne može u potpunosti pripremiti“, kazala nam je Maja. Svoje početno iskustvo kao mame jednog palčića Maja opisuje prilično teškim. „Vrlo malo sam znala što se događa s bebom u inkubatoru, informacije sam dobivala na kapaljku, bebu sam mogla vidjeti samo na kratko, stalno iščekuješ bilo kakve vijesti, i prolaziš kroz emocionalni rolerkoster. I ono malo vremena što sam mogla provesti pored malene imala sam osjećaj da smetam sestrama i da sam niškoristi.“

IMG_20141_190406Premda je porođaj protekao uredno (beba je na Abgar testu imala 10 od 10), problemi su nastali u danima poslije poroda. Djevojčica je između ostalog pokupila bolničku bakteriju, došlo je do sepse, utvrđeno je krvarenje 2. stupnja s periventrikularnom leukomalacijom. „Moja malena Rita ritala se od prvih dana života, no odjednom je postala pasivna. Majčinski instinkt mi je govorio da nešto nije u redu, da moram nešto poduzeti ako želim da moja beba preživi.“ Svjesna velike odgovornosti i rizika, Maja je sa suprugom odlučila premjestiti bebu u inkubatoru u drugu bolnicu gdje su ustanovili unutarnje krvarenje čime je djevojčici vjerojatno spašen život.

 

Roditelji su danas mnogo informiraniji nego što smo mi bili

„Danas je stanje mnogo bolje po pitanju brige o nedonoščadi nego što je bilo prije pet godina. Puno se toga od tada promijenilo, na svu sreću nabolje. Vjerujem kako su upravo Palčići napravili veliki pomak u podizanju svijesti o prijevremeno rođenim bebama. Roditelji su danas mnogo informiraniji nego što smo mi bili, umreženi su i bolje znaju koja su im prava. Na našu sreću, kada sam rodila Ritu, ipak je bila nekolicina ljudi u samom sustavu koji su nas savjetovali i bili su nam spremni pomoći, i na tome smo im zauvijek zahvalni“, kazala nam je Maja.

Rita je stigla kući gotovo tri mjeseca nakon rođenja. Pripreme za dolazak odigrale su se navrat-nanos jer se u bolnici pojavio rota virus, a s obzirom na to da Rita nije imala njegove simptome, preporučen je raniji odlazak kući. Iako su Maja i njezin suprug prošli svojevrsnu obuku prije bolničkog otpusta, opet je bio veliki izazov uzeti u ruke, obući ili pak kupati sitnu i fragilnu Ritu. „Kada nas je prvi put posjetila patronažna sestra, i na njenom se licu vidjela doza straha, nije znala kako primiti Ritu“, kaže nam s osmijehom mama Maja i dodaje, „moram priznati da sam i sama imala veliki strah, suprug je bio mnogo hrabriji.“

 

Mnogi odustaju od terapija jer ne mogu slušati da dijete plače

Rita je danas vedra, vesela i pametna djevojčica koja ide u vrtić, na dnevni petosatni program. Nakon porodiljnog i rodiljnog, koji su dijelili ona i suprug, mama Maja je već neko vrijeme na dopustu za njegu djeteta s težim teškoćama u razvoju. Djevojčica ima dijagnozu spastična cerebralna paraliza s desnim hemiparetskim obrascem, ali je samostalno pokretna. Redovito od rođenja ide na različite vježbe na Goljaku.

„Neki roditelji brzo odustanu kad je riječ o vježbama. Dijete katkada toliko jako plače da teško dolazi do zraka što je izuzetno teško gledati, ali treba stisnuti zube i biti jak jer znaš da ih vježbanje ne boli i da je ono za njihovo dobro“, ističe Maja.

Treba biti ustrajan, uporan, imati puno živaca i ne odustajati. „Već sada Ritu i kod kuće i na Goljaku, kroz radne terapije  intenzivno pripremamo za školu jer nam je cilj da bude intregrirana u redovni sustav i da ne moramo tražiti odgodu. Rezultati se vide, ali nakon puno truda i rada. Suprug i ja smo si veliki oslonac, na sve Ritine vježbe odlazimo zajedno, iz Kutine u Zagreb. Mi joj sada trebamo stvoriti temelj za koliko-toliko normalan život. Sve je podređeno njoj – našoj najdražoj Riti.“