Nisam znala što želim u životu i od života, praktički sam se još tražila. Nisam bila jedna od onih koji već od najranije mladosti imaju zacrtan životni plan i put pa sukladno njemu i djeluju.
Neopterećene dvadesete
U ono vrijeme, prije 11 godina, nije postojalo mnogo kvalitetne literature o majčinstvu, odgoju, roditeljstvu općenito, odnosno knjige o odgoju djece tada su bile uvelike različite od današnjih. Nije bilo internet članaka, foruma, tečajeva, radionica o trudnoći, majčinstvu, dojenju, prehrani, njezi beba i sl. Savjete sam prikupljala od roditelja, rodbine, prijateljica i poznanica.
Slušala sam njihova iskustva s poroda, njihove savjete o dojenju, njezi bebe i odgoju djece. Savjeti su bili tipa: bebi treba dati malo čaja (premda su preporuke pedijatra bile isključivo dojenje prvih šest mjeseci), beba se treba ponekad dobro isplakati jer joj to jača pluća, ne treba bebu navikavati na nošenje, maženje i držanje na rukama jer će onda stalno tražiti vaše naručje, bebe treba dojiti točno prema rasporedu kojeg se treba strogo pridržavati.
Dobila sam i ove savjete: nikako ju nemoj razmaziti udovoljavanjem svim njenim zahtjeva ili kad malo zaplače, daj bebi nadrobi malo keksa u mlijeko prije spavanja da bolje i čvršće spava.
Dobivši bebu, totalno nepripremljena i nespremna, stvari sam rješavala u hodu.Nisam se ničim previše zabrinjavala niti opterećivala. Nekad je stvarno lakše živjeti u neznanju. Što manje znaš, manje brineš. Nisam se opterećivala vaganjem bebe niti njenim dobivanjem na težini i visini (za razliku od danas, s trećom bebom). Nisam strepila od dječjih bolesti jer su mi bile apstraktan pojam. Nisam računala koliko spava niti mjerila koliko mililitara mlijeka popije. Nisam paničarila kad je progutala one male sitne kuglice koje upijaju vlagu iz odjeće i obuće, već sam ju staloženo odvela na hitnu u Klaićevu.
Nisam pretjerano razmišljala o psihološko-emotivnim posljedicama ostavljanja djeteta na čuvanju kod baka na prevaru već sam se poslužila starom odgojnom metodom "samo ju ostavi i brzo otiđi" ili "čekaj da dijete ode u drugu sobu po nešto, pa samo zbriši". Svaki put bih tako kćer na prevaru ostavila kod bake na čuvanju na par sati, a da joj prije nisam objasnila da će ostati, već sam joj lagala da nigdje ne idem, a kad bi mi okrenula leđa, mene više ne bi bilo. Njen plač i vrisku s trećeg kata čula sam sve do prizemlja.
Nisam znala ništa o dječjoj psihologiji, o odgoju, o dječjim razvojnim fazama, psihi, osjećajima i tantrumima. Koristila sam stare tradicionalne metode odgoja: kaznu, ucjenu, zastrašivanje, i sl.
Kao majka, osim neiskusna i neinformirana, s prvom kćeri bila sam još podosta egoistična i usredotočena na sebe i svoje potrebe. Nisam željela da se moj mladenački život rođenjem djeteta naglo prekine, tako da sam nastavila donekle istim tempom kao i prije djeteta. Nju sam uklopila u svoj svijet, prilagodila sebi, umjesto da nju i njene potrebe postavim kao prioritet.
Završavala sam fakultet, tražila posao, izlazila, putovala, družila se, a ona je cijelo vrijeme bila tu negdje, uz mene, pratila me u stopu. Ništa mi nije bilo teško. Ni cjelonoćno dojenje i nespavanje pa slijedeće jutro ispit na fakultetu, niti pisanje diplomskog s bebom u naručju. Imala sam mladenačku energiju i polet i dijete sam doživljavala kao igru, kao jednu novu avanturu.
Tranzicijske tridesete
S drugim djetetom bila sam već u kasnim dvadesetima i rekla bih da je to bilo jedno tranzicijsko razdoblje, puno stabilnije, iskusnije, smirenije, racionalnije, svjesnije i mnogo manje sebično roditeljstvo. Također, internet je postao leglo informacija, savjeta i diskusija o roditeljstvu.
Pojavile su se sve moguće smjernice o dječjoj prehrani, zdravlju, istraživanja i preporuke pedijatra, psihologa, znanstvenika, nutricionista, brojne knjige o odgoju djece, radionice, tečajevi i još koješta.
Prosvjetljenje na pragu četrdesetih
S trećim djetetom sam prešla tridesetu i mogu reći da sam doživjela prosvjetljenje, tj. odrasla sam i sazrela kao roditelj. Uz djecu sam mnogo naučila, a ponajviše o sebi. Pronašla sam sebe, shvatila sam da su mi životni prioriteti obitelj, djeca, otkrila sam što želim u životu raditi, čime se baviti, kako želim da mi život izgleda, pronašla sam svoj mir.
Naučila su me strpljenju, savršenoj organizaciji vremena i prostora, urednosti, planiranju, odgovornosti, nesebičnosti, empatiji, davanju. Uz njih sam postala najbolja verzija sebe.
Kroz literaturu i brojne znanstvene članke, forume i blogove, konferencije i radionice o odgoju djece, kroz tuđa, ali i vlastita iskustva, upoznala sam i shvatila dječju psihu. Pristup djeci i odgoju mi je sada uvelike različit od pristupa i odgojnih metoda od prije desetak godina. Kao roditelj sam osviještenija i mnogo posvećenija djeci. Shvatila sam da je otvoreni razgovor s djecom i pristup djetetu uz ravnopravno dostojanstvo i uvažavanje, najmoćnije oružje. O svom sadašnjem viđenju odgoja djece pisat ću u jednoj od slijedećih kolumni.
Međutim, godine i iskustvo nose sa sobom brojne brige i strahove. Strah od bolesti i povreda djece, strah od raznih psiholoških i emotivnih povreda, briga i preispitivanje ispravnosti nekih odgojnih postupaka, strah od dječjeg odrastanja i svih mogućih crnih scenarija s kojim bi se kao odrasle osobe mogle susretati.
Neprospavane noći u ovim godinama padaju mi mnogo teže, umor se vidi na licu ali i na živcima, strah i stres su dio svakodnevnice, a briga oko djece i za djecu me ponekad samelje. Nemam ponekad snage ustati iz kreveta. Ali opet smatram da tek u ovim godinama svojoj djeci mogu ponuditi najviše i najbolje od sebe.
Koje je doba najbolje za majčinstvo?
Ovo je moja priča, moj put, moje iskustvo. Iskusila sam majčinstvo u različitim vremenskim periodima, čak različitim desetljećima i svako razdoblje ima svoje pluseve i minuse. I rano i kasno majčinstvo imaju svoje čari ali i teške strane. Svaki period donio je nešto novo, drugačije. Često me ljudi znaju pitati, temeljem iskustva, koje je onda pravo vrijeme za dobit prvo dijete? Zaista ne znam što bih im rekla ili savjetovala.
Slušati biologiju, biološki sat i imati dobru fizičku spremnost za rađanje, ili pak prvo izgraditi karijeru, putovati i uživati u životu, a odgoditi majčinstvo za mirnije, stabilnije, zrelije godine? Isto tako, često i ekonomski faktor igra važnu/presudnu ulogu u odluci.
Nema jedinstvene formule, nema jedinstvenog obrasca, kao što nema na svijetu dva ista čovjeka i dva ista djeteta. Svatko je individua za sebe i trebao bi tako važnu odluku donijeti vođen isključivo svojim osjećajima, mogućnostima, željama i planovima, svojim psiho-fizičkim stanjem. Nitko vam ne može garantirati da će vam u određenom periodu života biti lakše, ljepše, bezbrižnije ili pak teže, napornije i fizički ili psihički zahtjevnije biti roditelj, niti da će vam ekonomska stabilnost biti garancija skladne obitelji.
Nadalje, važno je odlučiti hoćete li staviti karijeru ispred majčinstva ili obrnuto? Riskirate li možda odgađanjem majčinstva za stariju dob probleme sa začećem i razne zdravstvene komplikacije u trudnoći i porodu koje se vežu uz starije rodilje? Hoćete li pomno planirati majčinstvo ili se pak “baciti u vatru” bez ikakvog razmišljanja?
Život nema garancije, na svakome je da odluči za sebe.
"Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo s našim životom. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima", Joyce Maynard.
**********
Sandra Osrečkimagistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.