Praznici su završili i treba se ponovno vratiti u rutinu. Starija djeca vraćaju se svojim školskim obavezama, a ja prvi put imam privilegiju biti doma sa svojom 20 mjesečnom kćerkom. Kažem “privilegiju”, jer unatoč nevjerojatnim naporima koje ta povlastica nosi sa sobom, sad, nakon iskustva prikupljenog s troje djece, mogu odgovorno tvrditi da to zaista jest privilegija. Dugo se nisam usudila pisati o ovoj temi jer je ona bolna točka svim majkama.

Jako teška prilagodba prve kćerke na jaslice

Naime, kako sam uz prvo dvoje djece bila zaposlena, bila sam primorana upisati ih u jaslice. Sa starijom kćeri bila je to noćna mora. Nakon dva mjeseca preteške prilagodbe, vrtićka psihologinja zaključila je da nikad nije doživjela tako tešku prilagodbu te da je bolje da ipak te godine odustanemo od jaslica. Bio je to velik šok za nas. Dva mjeseca kći smo prisiljavali na jaslice, a ona se svim silama trudila dati nam do znanja da nije spremna.

Doživjeli smo životinjske urlike, nezaustavljivi plač koji bi trajao punih 4, 5 sati, sve dok ne bi došli po nju, a kad je vidjela da urlici nisu dovoljno jak argument za prekid te torture, počela je slati ozbiljnije signale. Ne bi dozvolila tetama da je taknu ujutro, već bi odjevena, u cipelama i jakni stajala uz vrata, također 5 sati, bez da bi se pomaknula. Zadržavala je mokrenje i stolicu, nije jela, samo bi stajala ukopana uz staklena vrata i čekala moj povratak. Nije komunicirala ni s kim, a kad bi joj se netko usudio približiti, počela bi urlikati i bacati se po podu.

To je trajalo puna dva mjeseca i nije bilo pomaka, osim na gore. Tada smo poslušali psihologinju i odustali. Pronašli smo jednu gospođu u našoj ulici koja ju je čuvala kod sebe doma dok smo mi radili i to je dobro prihvatila.

Sin je jaslice prihvatio bolje

Sa sinom nije bilo problema, on se bez ikakvih većih poteškoća uklopio u jasličku grupu s godinu i pol starosti. Situaciju je olakšala baka, time što je svaki dan došla po njega u vrtić vrlo brzo, prije ručka, tako da je zapravo malo boravio u jaslicama. Međutim, bilo je tamo mnogo male dječice, godinu dana starosti, koji su uplakani, zamusani i prljavih nosića čekali svoje roditelje do njihova kraja radnog vremena, nekada čak i iza 17 sati.

Sjećam se tog vremena, teško mi je padalo razdvajanje od mog dojenčeta, pola dana bih provela na poslu, navečer bih ga tek vidjela te u tih kratkih dva, tri sata kada su djeca već razdražljiva i plačljiva od umora, bilo je gotovo nemoguće nadoknaditi cijeli dan koji smo propustili provesti zajedno. Stalno sam imala osjećaj da nešto propuštam, prve pjesmice, prve rečenice, prve šale, sve njegove obroke. Moje dijete, u periodu kad sam mu bila najpotrebnija upravo ja, odgajao je netko drugi.

Uvjeravali su me da u jaslicama nema ništa loše, da će se dijete lakše socijalizirati, steći imunitet, naučiti dijeliti s drugima, itd. Ništa od toga, sada znam, ne drži vodu.

Kada bih navečer, iscrpljena od posla i sve te komunikacije s kolegama, napokon došla kući, prvo mi je trebao samo mir, tišina i pola sata ležanja na kauču i buljenja u prazno. Međutim, kako to ne dolazi u obzir kada ste majka i kada vas na vratima dočeka jedno ili dvoje djece, željno vas i vaše pažnje, brige i ljubavi, nema odmora. Bacate torbu i jaknu na pod i sjedate s njima za stol te slijedi crtanje, pričanje priča, društvene igre. Umor i nervoza miješaju se s dječjom nervozom i plačem (jer ipak je kraj dana, djeca su također razdražljiva i umorna od škole ili vrtića ) te na kraju završavamo dan u stresu i nerijetko plaču.

Svu svoju pozitivnu energiju, dobro volju i elan, s kojim se svako jutro budim, ostavila bih na poslu. A moje dijete je najljepši dio dana, jutro, provelo daleko od mene, s nekim drugim. Ta naša jutra, puna vedrine i smijeha, su nešto što mi je najviše nedostajalo dok bih radila i slala djecu u jaslice.

Dok sam bila na prilagodbi na jaslice sa starijom kćeri, puna tri tjedna (dozvolili su nam to radi izuzetno teške adaptacije), nagledala sam se svega. Jedna odgajateljica je držala cijelo vrijeme otvoren prozor, vani je bila zima, temperatura u minusu, čak i dok su djeca spavala ispod tog prozora, samo u laganim pidžamama. Ja sam sjedila u zimskom kaputu i kad sam zamolila odgajateljicu da zatvori prozor jer je u sobi ledeno, bez ustručavanja mi je odgovorila (pritom namignuvši): “Mama, pogledajte koliko ih je u grupi, a ja sam sama. Sutra će ih biti pola manje kad se prehlade i ostanu doma”.

Nadalje, jedna teta na toliki broj djece zaista nije mogla pobrisati sve nosiće koji su nemilice curili, tako da je velik broj djece i razvlačio šmrklje po ustima. Malo po ustima, malo po igračkama i tako u krug, slinu su prenosili jedni drugima.

Jaslice su po meni nužno zlo

Bebe većinu dana plaču i traže svoju mamu. Plač gotovo pa ne prestaje. Jaslice su po meni nužno zlo koje morate prihvatiti ukoliko nemate podršku baka i djedova ili nekog drugog člana obitelji ili pak dovoljno financijskih sredstava kako biste mogli platiti dadilju. Ono što djetetu treba prve tri godine, nisu prijatelji i socijalizacija, jer dijete je još emocionalno i psihološki nezrelo za proces socijalizacije s vršnjacima. Drugim riječima, u toj dobi djeci treba skrb majke (oca, bake, itd.), a ne plakanje u grupi s još dvadesetero male izgubljene, ustrašene djece. Iako smo svi mi toga svjesni, nemamo svi mogućnosti pronaći i platiti alternativu.

Sjećam se svog djetinjstva. Mama je radila kao profesorica u školi te je imala duge ljetne, proljetne i zimske praznike te je tako ipak provodila dosta vremena sa mnom i sestrom. Međutim, vrlo brzo je dala otkaz i zaposlila se u privatnom sektoru. Tu je krenulo moje vječito iščekivanje mame. Baka bi me čuvala od jutra do večeri, mamu bih vidjela tek malo prije odlaska na spavanje. Ljetne praznike provodila sam po tri mjeseca odvojena od roditelja, na moru s bakom, jer je mama radila. Sva tri mjeseca provela sam u grču, tuzi i iščekivanju mame. Nije me veselilo ni more, ni pjesak, ni prijatelji, igra… Samo sam čekala mamin dolazak. Ugodno smo živjeli, mnogo ugodnije od Marka iz mog razreda i njegove obitelji, u kojoj je njegova mama bila kućanica i gdje je samo Markov tata zarađivao za obitelj. Imala sam bolje igračke od Marka, ljepšu odjeću. Ali jedino što sam tad željela i trebala, je biti poput Marka. Imati mamu uz sebe kad se probudim, mamu koja će doći pred mene u školu, odvesti me u park, u dugačke šetnje, mamu s kojom ću kuhati, raditi kolače, uživati u razgovoru i igri. Sve ono što je Marko imao.

Uvijek sam samu sebe uvjeravala da mojoj djeci ništa ne nedostaje, da su zadovoljna i zbrinuta, da im sve uspijevam nadoknaditi nakon posla i za vikende, sve dok mi nedavno moja najstarija kći (11 godina), nakon što sam dala otkaz na poslu poslije rođenja trećeg djeteta, nije rekla: “Mama, nikad mi u životu nije bilo ovako lijepo kao sada, kad si ti doma s nama.”

Sada se tek osjećam privilegiranom što mogu svojoj djeci dati ono najvažnije što trebaju, moju prisutnost.

Hrvatska daje dugi porodiljni ali sve ostalo je nefleksibilno

Hrvatska je na vrhu ljestvice zemalja s najdulje plaćenim rodiljnim dopustom, dok su SAD jedina razvijena zemlja koja majkama omogućava samo neplaćeni rodiljni dopust. Unatoč tome što je majkama omogućeno da prvu godinu života provedu uz svoje dijete, nažalost, to je sve. Kada se vrate u žrvanj na radnom mjestu, često iz njega izlaze iscrpljene, sažvakane, izmorene i nespremne na daljnje obaveze koje ju čekaju kod kuće.

Majčinstvo, odnosno očinstvo, ima različite pogodnosti u zemljama članicama EU i može se reći da je općenito fleksibilnije i dinamičnije, iako znatno kraće nego u Hrvatskoj. Moguće je koristiti i rad na pola radnog vremena kao i rad od kuće. Tako, na primjer, u Njemačkoj pomoć u podizanju djece osigurava država. Ako ste u radnom odnosu, do navršene treće godine vašeg djeteta ostvarujete pravo na rodiljni dopust. Rodiljni dopust pruža vam mogućnost da se brinete o svom djetetu, a da se istovremeno ne odvojite u potpunosti od svoje profesionalne karijere. Za vrijeme rodiljnog dopusta možete raditi do 30 radnih sati u tjednu, ali to niste obvezni.

Mišljenja sam da bi svakako trebalo težiti tomu da djeca svoje prve godine života provedu uz majku (oca), te omogućiti majkama rad na pola radnog vremena te poticati rad od kuće. Poznajem mnogo hrabrih žena, majki, koje su, kako bi provele što više vremena uz svoju djecu, pokrenule privatni biznis od kuće. To zahtijeva izuzetno dobru organizaciju i disciplinu, ali i omogućava veću fleksibilnost i bolju raspodjelu privatnog i poslovnog vremena. A to je nešto čemu vjerojatno svi mi, roditelji, težimo. A ponajviše naša djeca. Jer, jaslice su zaista nužno zlo. Bar iz mog kuta gledanja.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.