Potaknuta nedavnim događajem, istupom saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić o stravičnom postupku kiretaže bez anestezije u jednoj našoj bolnici te lavinom koju je ta ispovijest pokrenula, javljanju i svjedočenju velikog broja žena o identičnim postupcima, odlučila sam i ja progovoriti o svom iskustvu. Iz cijelog tog događaja, najbitnije je da je šutnja prekinuta, da se veo tajne oko liječničkih nehumanosti i zastarjelih i nehumanih bolničkih procedura maknuo i da će se napokon provesti kontrola i nadzor na odjelima ginekologije i porodništva.

I sama sam svjedočila traumatičnom iskustvu poroda i posljedica koje su agresivni i opasni postupci, izvođeni netom nakon poroda, ostavili na moje zdravlje i psihu, te me umalo stajali života, a djetetu ugrozili zdravlje.

Proživjela sam tri poroda, igrom slučaja i spletom okolnosti u tri različita rodilišta, u razmaku od pet godina između svakog poroda tako da sam kompetentna povući neke paralele i usporedbe.

Prvi porod – srećom bila sam mlada, neupućena i izdržljiva

Na prvom porodu bila sam još jako mlada, nesvjesna situacije, nesvjesna opasnosti, došla sam bezbrižna i zaigrana, pristupila sam porodu kao šali, a novorođenom djetetu kao igrački, kako bi se reklo “bez mozga i pameti”. Ušetala sam u rodilište, legla na stol i praktički sama rodila, u pola sata, od toga 5 minuta okružena doktorom i babicom. Sve je prošlo u najboljem redu jer sam bila savršena rodilja, fizički jaka, mlada i psihički neopterećena. Gotovo da mi nije trebala ničija pomoć. Mogla sam roditi i u štali, ne bih primijetila razliku.

Nemam pretjeranih pritužbi a ni pohvala za to rodilište (Petrova bolnica), nisam osjetila ni pozitivne ni negativne strane, osim sestara na odijelu koje su bile nezamislivo hladne i grube, pa su me tako, prilikom jednog agresivnog buđenja u 6 ujutro, optužile da sam lijenčina i da ću biti grozna mater jer već u 6 sati nisam na nogama. Nedopustivo vrijeđanje, pogotovo nakon iscrpljujućeg poroda i dojenja i neopisivog umora. Međutim, bilo je to prije 11 godina i vjerujem da se odonda tamo štošta promijenilo.

Drugi porod – mrcvarenje, ponižavanje, laganje i sepsa koja me skoro stajala života

No ono što je slijedilo na drugom porodu u Vinogradskoj, traumatiziralo me i razočaralo u hrvatsko zdravstvo i humanu i moralnu stranu naših liječnika. Nakon što sam bila primorana pristati na inducirani porod, dva tjedna prije termina (jer eto, takva je praksa u našim rodilištima ukoliko imate dijagnosticiran gestacijski dijabetes, premda su svi vaši i djetetovi nalazi savršeni i nema realne opasnosti, ne postoji kod nas individualni pristup rodilji).

Porod je prošao traumatično i teško, davali su mi razne lijekove bez mog znanja i odobrenja, nisam bila informirana o postupcima koje su provodili niti su tražili moj pristanak. Ostavljena sam da noć uoči poroda (kada bi se trebalo dobro odmoriti i skupiti snagu) provedem u predrađaoni s pogledom na stol u rađaoni na kojem su cijelu noć urlale rodilje u bolovima i krvi koja se slijevala po podu, a moj krevet bio je prvi red do “pozornice” s pogledom na utrobe patnica koje su se tu noć preda mnom, šokiranom, porađale.

Za vrijeme mog poroda, okupilo se pak oko stola za rađanje, u maloj prostoriji, bez pretjerivanja, 15 studenata (stažista, nemam pojima tko je sve tu bio) i pratili su kao u kazalištu moj porod (ono što bi inače trebao biti intiman, dostojanstven, svečan čin) te kad su se stvari počele komplicirati, lica studenata krenula su mijenjati boju, neki su se hvatali za glavu, skretali poglede, a većina ih je čak napustila prostoriju te mi još dodatno unijeli strah i nemir.

Sam porod bio je brz i težak, a kao posljedica, pojavili su mi se brojni hematomi u maternici, koji su nakon par dana postali problem. Iskusan stariji liječnik mi je pola sata objašnjavao, točnije, crtao postupak kojim će mi ukloniti hematom; trebao je to biti neagresivan postupak vakuumskom aspiracijom, dakle bez kiretaže, što bi u ovom slučaju, netom nakon teškog poroda bio preagresivan i opasan zahvat.

Pristala sam na postupak, međutim, nakon što su me odveli u salu, čula sam da se liječnici pripremaju za kiretažu. Počela sam vikati da ne želim kiretažu i da nisam tako dogovorila s liječnikom, međutim, stavili su mi masku na lice te bez ikakvih odgovora i objašnjenja obavili postupak.

Kad sam se probudila napravila sam “hajku” i tražila objašnjenja. Od jedne mlade liječnice sam dobila ispriku za učinjeni zahvat i priznanje da su napravili kiretažu bez mog pristanka i mimo dogovora. Međutim, slijedeće jutro, nakon konzilijarnog sastanka, cijela svita liječnika, uključujući i tu mladu liječnicu, zanijekali su provedeni postupak i usuglasili se da se radilo isključivo o vakuumskoj aspiraciji. Tako je pisalo i na otpusnom pismu. Prijetila sam im i svađala se sa svima. Glavna liječnica odjela, odnosno tadašnja šefica odjela za porodništvo, prilikom otpusta iz bolnice, samo me cinično pozdravila riječima: “Evo Osrečki, toliko drame, nizašto”.

I onda sam se vratila. Za šest tjedana. Sa sepsom. Na rubu života. S pneumokoknom sepsom. Pneumokok bakterija inače ne obitava u maternici. Proglasili su da sam se sama zarazila “možda preko nosa, ždrijela, kože”. Radili su mi sve briseve i svi nalazi su bili negativni.

Bakterijom me zarazilo bolničko osoblje prilikom agresivnih postupaka i kasnijih brojnih pregleda, inače vrlo rizičnih netom nakon poroda. Jedva sam se izvukla, a moj novorođeni sin je godinu dana, također radi komplikacija uzrokovanih loše vođenim porodom i dijagnoze krvarenja u mozgu, išao na Goljak na vježbe.

Pitam se, sva ta nehumanost, nemoral, neetičnost, neempatija, je li to samo odraz cjelokupnog stanja hrvatskog društva, lošeg stanja u kojem se nalazi naše zdravstvo, nedostatak liječničkog kadra i nezadovoljstvo, frustriranost te potplaćenost postojećeg kadra? Ili je nešto ozbiljno trulo u državi Danskoj. Oprostite, Hrvatskoj. Jel’ stvar u pojedincima ili cijelom sustavu? Tko je zakazao? Liječničke pogreške nisu rijetkost, događaju se svuda u svijetu, i u najbogatijim i najsređenijim državama s najboljim bolnicama i najstručnijim osobljem. Međutim, nemar, nebriga, bahatost, ponižavanje, nehumanost, neetičnost, vrijeđanje, nemaju veze s nikakvim novcem i stanje u zemlji. Do osobe je.

Treći porod – vraćanje vjere u bolje sutra

Treći porod vratio mi je vjeru u bolje sutra, u bolju budućnost, u ljude. Rodilište Sv. Duh doživjela sam kao privatnu kliniku, u kojoj se osjećaš dostojanstveno. Pružena mi je i dobra zdravstvena usluga i skrb, a dobila sam i podršku i toplu riječ te mi je vraćena vjera u ljude.

Tretirali su me kao osobu, bili su nježni i obazrivi, susretljivi i empatični u tim trenucima ogoljenosti i bespomoćnosti, u trenucima najveće ranjivosti i straha, kada jedino što želite jest ugledati živo i zdravo dijete na svojim prsima. Svi od reda, svaki liječnik kojeg sam tamo susrela, do svake sestre i babice, ulijevali su mi povjerenje i sigurnost.

Nadam se da je to početak nečeg novog i boljeg, da je zastupnica svojom pričom prodrmala javnost i ukazala na kukolje u žitu i da će uskoro biti istrebljeni svi truleži našeg zdravstva, kako bi buduće rodilje i žene u svojim liječnicima vidjele vrhunske stručnjake, ali i empatična, moralna, etična, humana ljudska bića kojima mogu bez straha predati u ruke svoj život, kao i život djeteta kojeg donose na svijet.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.