300 puta podijeljen na Facebooku (tekst autorice bloga "Mama, ja sam gladan"), odlučila sam se osvrnuti na dio koji autorica spominje u svom tekstu, a odnosi se na dječju igru nekada i danas. U svom tekstu objašnjava, između ostalog, kako su djeca nekada provodila slobodno vrijeme te uspoređuje to s današnjom djecom modernog doba.
Tako autorica piše: "Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih. Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima. Niti sam htjela, niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja.”
Nadalje, autorica smatra kako smo pretjerali s odgojem djece u ovom modernom dobu te da smo otišli u drugu krajnost. Pretvaramo ih u samožive egomanijake, jer oko njih se vrti cijeli naš svijet, udovoljavamo im u svemu, posvećujemo im svu našu pažnju i vrijeme, igramo se s njima, zabavljamo ih, neprestano im radeći cirkus ne ostavljajući im mjesta za samostalnu igru te ponekad i dosadu.
"Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju."
Nekad - slobodna igra bez nadzora i kontrole
Često čujem starije osobe kako kritiziraju današnju djecu i omladinu, tvrdeći kako dječja igra više nije ono što je nekad bila te da se djeca više zaista ne znaju igrati. Također i autorica teksta opisuje kako je nekada izgledala dječja igra: "Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan."
Djeca su nekada mnogo više vremena provodila vani, na igralištima i parkovima, bila su maštovitija, a roditelji bezbrižniji. Nerijetko bi djeca pola dana provela vani na ulici, bez ikakvog nadzora i roditeljske kontrole. Satima bi igrali popularne dječje igre poput graničara, skrivača, lovice, stare košare, lanca probijanca, gumi-gumi. Za razliku od današnje djece koja na raspolaganju imaju sve moguće igračke, od društvenih igara, kockica, lutkica, autića, do robota, plišanih životinja, slagalica, didaktičkih igara i sl., nekada djeca nisu imala toliki izbor gotovih igračaka.
Danas - djeca su nadzirana, zatvorena i pred ekranima
Sve što djeca mogu poželjeti, nalazi se na policama trgovina. Često te igračke završe na dnu nekog ormara, zabačene ispod kreveta ili u podrumu. Djeci ubrzo dosade, a najčešći izvor zabave često su im ekrani - bili oni televizora, mobitela, kompjutera ili tableta.
Djeca postaju sve više orijentirana na boravak u zatvorenom, zalijepljena za stolicu ili kauč, a nerijetko i asocijalna. Često se pitam, je li danas sve doista tako crno i nije li prije, za vrijeme mog odrastanja, doista sve bilo "med i mlijeko"? Jesu li današnja djeca zakinuta za slobodnu, nesputanu dječju igru, osuđena na tonu nepotrebnih igračaka i bez imalo mašte, sjede u svojim domovima, prezaštićena i preograničena? Strepe li (pretjerano) današnji roditelji nad svojom djecom te guše li time njihovu slobodu kretanja, razvoj motorike, bezbrižnost i dječju nesputanost?
Povratak u vlastito djetinjstvo
Potaknuta razmišljanjem, vratila sam se u svoje djetinjstvo. S obzirom da nikad nisam išla u vrtić te da me cijelo djetinjstvo čuvala baka, znala je da je za moj razvoj i socijalizaciju bitno da se družim s drugom djecom. U dobi od 5 godina bilo je posve normalno da se djeca puštaju van, ispred i iza zgrade, sama, bez nadzora odraslih.
Ispred zgrade okupilo bi se mnoštvo djece, različite starosti, koja bi se onda cijelo jutro i popodne zajedno družila i igrala igre poput gumi-gumi, lovice i slično. Društvo je bila dobno šaroliko, a nerijetko smo se mi, petogodišnjaci, družili s jedanaestogodišnjacima. Bili smo ekipa iz zgrade i nismo se miješali s djecom iz susjednih zgrada ili ulica. Međutim, kada je mnogo djece na okupu duže vrijeme i bez kontrole odraslih, svašta im može pasti na pamet. Tako me nekoliko puta samo viša sila čuvala da ozbiljno ne nastradam. Jedno popodne smo tako, nas desetero djece, otišli do obližnjeg nasipa, na vrhu kojeg je stajao kameni blok valjkastog oblika, šupalj iznutra. Naravno, sinula nam je genijalna ideja; netko će ući u kameni valjak, a ostali će ga gurnuti i zakotrljati niz padinu. S obzirom da sam bila najsitnija, dječji zbor je odlučio da to budem upravo ja! Već sam se počela uvlačiti u kameni blok, kad je jedan dječak dotrčao do nas s porukom da me baka panično traži i da moram hitno doma. To me spasilo od, vrlo vjerojatno, teške povrede ili nečega goreg.
Život na ulici, tj. slobodna i nesputana dječja igra na otvorenom, često bi rezultirala takvim i sličnim idejama. Još jedna slična "genijalna" ideja bila je da mi, djeca, uđemo u jednu obližnju napuštenu kuću, odnosno podrum i da tamo zapalimo veliku vatru i pečemo krumpire. Sva sreća, podijelila sam na vrijeme tu "fantastičnu" ideju sa svojom mamom, koja me zgrožena onim što je čula, uspjela spriječiti u naumu.
Bilo je tu još svakojakih ludosti. Kada bi nam sve dosadilo i kad bismo ostali bez ideja za daljnju igru, počeli smo izmišljati nepodopštine. Tako bismo trčali dugačkim hodnicima zgrade, zvonili redom na sva zvona stanova te to ponavljali bezbroj puta. Glavna fora bilo je ometati stanare zvonjavom te onda bježati. Nerijetko bi nas neki od stanara i ganjali te gađali jajima ili pak zalijevali kantama vode, ukoliko bi nas uspjeli sustići.
Nadalje, moja zgrada bila je u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora te je djeci često padalo na pamet igrati se u blizini vlakova i pruga. Tako je ta opasna dječja igra završila kobno za jednog dječaka koji se odlučio popesti na vlak te ga je udar struje gadno opekao i bacio na tlo. Dječaku je 60 posto kože bilo opečeno.
Danas su roditelji (pre)zabrinuti, a djeca (pre)zaštićena. Djeca većinu vremena provode u zatvorenim prostorima, ili u dječjim parkićima i na igralištima, pod budnim okom roditelja, u kontroliranoj igri i kontroliranim uvjetima, mogli bismo reći. Neki osuđuju današnje pretjerano roditeljsko uplitanje u svaki aspekt dječjeg života, pa tako i igru.
Svako vrijeme nosi svoje
S druge strane, djeca previše vremena provode unutra, uz tehnologiju, izložena svim potencijalnim opasnostima koje sa sobom nosi novo, digitalno doba. Tako danas, mnogo djece koju viđam u školi, vrtiću, parkovima, meni kao laiku s ponešto iskustva u raznim sportskim aktivnostima, ta djeca više nego ikad prije, izgledaju motorički zaostala u odnosu na prethodne naraštaje.
Djeca danas, čini se, imaju sve više problema s hvatanjem lopte, skakanjem, pravilnim trčanjem, držanjem ravnoteže, muče se prilikom izvođenja koluta naprijed i nazad. Sve ono što je starijim generacijama bilo normalno i prirodno, nove generacije uče s mukom. Moderno doba ne pogoduje psihomotornom rastu i razvoju, mogla bih zaključiti.
Međutim, ne treba generalizirati i izjednačavati prošlo vrijeme s današnjim trenutkom i povlačiti paralele i zaključke o nekadašnjim generacijama i njihovoj (nesputanoj) igri i njihovim sposobnostima s današnjim mladima. Svako vrijeme nosi svoje prednosti kao i boljke te potencijalne opasnosti. Djeca su, u onim okolnostima i ondašnjim načinom života, dobivala upravo ono što je to doba moglo pružiti.
U vrijeme socijalizma, na primjer, posao je zaposlenim roditeljima ipak ostavljao više prostora i vremena za provođenje s djecom, a opet ta djeca su bila slobodnija i samostalnija više no ikad. Sporije se živjelo, više se družilo, kreativnije se igralo, a možda i roditelji nisu osjećali taj silni pritisak i vječnu borbu s vremenom i grižnjom savjesti kao danas. Danas se radi više no ikad, a ono malo kvalitetnog vremena što roditeljima preostane nakon svakodnevnog izbivanja od doma, žele provesti sa svojom djecom, aktivno provodeći vrijeme s njima.
Brz tempo života i vječiti nedostatak vremena, mi roditelji često pokušavamo kompenzirati dajući djeci posebno puno pažnje, zabave, kupujući im igračke i poklone. Da, vremena i okolnosti su se promijenili, tako i roditelji, djeca pa i - igra. Opasnosti postoje, kako nekada, tako i danas, možda samo u drugačijem obliku.
Vrste igre
I za kraj, pronašla sam jedan znanstveni rad, u kojem je objašnjena podjela igre, sukladno dobi i razvoju. U predškolskoj dobi igra se može podijeliti na:
1. Funkcionalna igra - vrsta igre u kojoj dijete koristi, isprobava i tako razvija svoje sposobnosti
2. Konstruktivna igra - igra u kojoj se dijete služi predmetima, barata njima s namjerom da nešto stvori
3. Igra pretvaranja - vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečeg drugog (simbolička igra uloga, »kao da...»)
4. Igra s pravilima - igra koja se igra prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima
5. Promatranje - gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja u igru
6. Samostalna igra - samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci
7. Usporedna igra - vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedan pokraj drugog i sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje
8. Usporedno-svjesna igra – igra u kojoj djeca priznaju prisutnost drugog djeteta uspostavljajući kontakt očima
9. Jednostavna socijalna ili povezujuća igra - igra u kojoj dolazi do porasta kontakta među djecom, djeca se igraju u blizini, započinju razgovor, smiješe se, razmjenjuju igračke
10. Komplementarna i uzajamna igra - vrsta socijalne aktivne igre u kojoj dijete «uzima i daje» (ulovi me - ulovit ću te, sakrij se - traži...)
11. Suradnička igra - igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni.
**********
Sandra Osrečkimagistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.