Od najranijeg djetinjstva pa sve do danas borim se s kinofobijom, odnosno strahom od pasa. Iako stručnjaci kažu da se “specifične fobije, poput straha od mogućeg ugriza pasa, kvalificiraju kao tjeskobni poremećaji čiji je uzrok traumatski događaj”, često se zna dogoditi da fobije nastanu i bez nekog očitog uzroka. Tako je bilo u mom slučaju.

Naime, nikad nisam imala neugodnih iskustva s psima niti sam svjedočila napadu psa na drugu osobu. Strah je toliko izražen, da kad na ulici vidim psa, prijeđem na drugu stranu ceste i zaobiđem ga u što većem luku. Ukoliko ugledam psa na parkiralištu, ne izlazim iz parkiranog automobila dok god se pas ne odmakne na sigurnu udaljenost ili ne ode svojim putem.

Najveća noćna mora, i u djetinjstvu i danas, bila mi je posjećivati prijatelje koji imaju psa. Kada dođete u goste, prvo što će pas napraviti je skočiti na vas i razdragano vas njuškati, lizati i skakutati po vama. To je trenutak kada ja ostanem paralizirana od straha i oblije me znoj u sekundi.

Najiritantnija rečenica koju svaki put u takvim situacijama, gotovo bez iznimke, čujem je: “Ne boj se, neće ti ništa, on je jako dobar!” Vrlo nesenzibilno je osobi s fobijom pokušati razumno objasniti kako se ne treba bojati vašeg preslatkog, dobrog psića, a ukoliko vi i dalje zahtijevate od vlasnika da ga udalji od vas, ispadate u njegovim očima mrzitelj životinja te se osoba nerijetko i uvrijedi, jer je pas dio njihove obitelji, ravnopravni član.

Ukoliko ne pozdravite i ne pomazite “člana obitelji”, gledat će vas poprijeko, a možda i dati do znanja da niste više dobrodošli u njihovom domu. Suprugov prijatelj živi u kući s tri psa, zamalo veća od mene kada se podignu na stražnje noge i krenu penjati po meni. Nepotrebno je isticati da svim silama izbjegavam odlazak kod njega u goste te da ga radije pozivam kod nas doma.

Prenošenje vlastitih strahova na djecu

Kada sam postala majka, trudila sam se ne prenijeti svoj strah na djecu. Moja fobija, moj problem. Svjesna sam koliko je bitno od malih nogu djecu učiti da poštuju i uvažavaju životinje te da na djecu, odrastanje sa životinjama i provođenje vremena u igri i druženju s njima, može itekako pozitivno utjecati.

Međutim, meni je to bilo teško izvedivo. Na dječjim igralištima moja djeca bi razdragano hrlila prema svakom psu kojeg bi ugledala, bio to pudl ili pak pit bull. U tim situacijama, ja se ne bih mogla natjerati da zajedno s djetetom priđem psu, već bih uzela dijete u ruke i zainteresirala ga za nešto drugo, po mogućnosti što dalje od psa.

Mislila sam da će se moja fobija ipak malo ublažiti nakon što smo u obitelji dobili psa. Suprugova sestra i djeca nabavila su psića te je on postao dio obitelji, često je s nama, i moja djeca ga obožavaju. Ja sam se naviknula na njega, ali moram priznati da ga nisam dotaknula od kada su ga nabavili, a tome ima već tri godine. Iako ga toleriram, strah se nije nimalo smanjio.

Nisam ljubiteljica životinja ali svoju djecu učim da ih vole i poštuju

Nisam ljubiteljica pasa, niti smatram da je životinjama mjesto pod istim krovom s čovjekom, ali sam izrazito osjetljiva na bilo koju vrstu mučenja i zlostavljanja životinja. Smatram da je potrebno djecu od malih nogu učiti empatiji, brizi i suosjećanju prema životinjama.

Iako svojoj djeci ne mogu biti najbolji primjer te im pokazati kako sigurno prilazimo životinji, kako ju milujemo, kako se s njom igramo, što je boli, što je uveseljava, koji prostor u kući gdje boravi životinja trebamo poštivati i slično, od malena ih učim poštivati svako živo biće.

Važno je i ono što govorimo, pa nije lijepo životinje nazivati pogrdnim imenima, vikati na njih ili govoriti ružno o životinjama općenito. Također ih učim kako nikada ne smiju biti grubi prema bilo kojoj i najmanjoj i, po njima, najnevažnijoj životinji. Tako sam sina nedavno pošteno izgrdila i potaknula na razmišljanje nakon što je na livadi namjerno zgazio malu, meni nepoznatu crvenu bubu. Odnos prema životinjama se uči svakodnevno.

Pozitivni učinci odrastanja sa životinjama

Također, brojna istraživanja diljem svijeta dokazuju ogromne pozitivne učinke odrastanja djece s kućnim ljubimcima. Među njima su: bolje socijalne vještine, razvoj empatije i samopouzdanja, a osim toga, dokazano je da će kao odrasli ljudi stvarati bolje partnerske odnose, biti sposobniji osloniti se na sebe, biti proaktivniji u rješavanju problema.

Psi se u nekim državama već odavno koriste u terapijske svrhe te pomažu djeci s poremećajima u učenju, čitanju i pisanju, mladima oboljelima od anksioznosti, s poremećaja prehrane, depresijom, u raznim socijalno-pedagoškim projektima s delikventnim pojedincima, žrtvama zlostavljanja i slično.

Gotovo svakodnevno u medijima možemo pročitati o najstravičnijim zlostavljanjima životinja, bilo od strane djece ili odraslih osoba. Tako su djeca nedavno pronašla zabavu u šutiranju malog ježa nogom, pri čemu su se, izgleda, odlično zabavila, a ježić je nakon toga uginuo. Iživljavanje na mačkama i psima također je učestala pojava – naslovi u medijima često su i više nego gnjusni, bilo da se radi o stavljanju petardi u mačja usta ili pak vezanju ljepljivom trakom psu njušku, ili bacanju mačića u potok. Posebno okrutan je nedavni zločin u kojem su nepoznati počinitelji vezali konju sve četiri noge te ga potom bacili u rijeku i pustili da ugine u mukama.

Što znanost kaže o osobama koje muče životinje?

Zlostavljanje životinja se može promatrati kao simptom poremećaja ličnosti, ali i poremećaja društva u cjelini. Kada je u pitanju poremećaj ličnosti, sa stanovišta psihijatrije i forenzičke psihologije, sklonost ka zlostavljanju, mučenju i ubijanju životinja je jedan od najznačajnih simptoma psihopatije – sociopatije.

Psihopati ili sociopati su osobe bez savjesti koje uživaju u zlostavljanju životinja i ljudi. I nadalje, okrutnost prema životinjama jedan je od najočitijih znakova psihopatskog poremećaja kod djeteta. Ako djetetu objasnite da nije u redu da mačku vuče za rep ili psa za remen i to dijete razumije i ne ponovi to u budućnosti, onda nemate razloga za brigu. Ali, kad djeca nasilno zlostavljaju životinje ili ih čak ubijaju, onda je vrijeme da poduzmete akcije.

Napadi životinja na ljude

Također, u zadnje smo vrijeme, nažalost, svjedočili i napadima životinja (najčešće pasa) na ljude, a posljednji i posebno mučan bio je napad argentinske doge na jednomjesečnu bebu, koja je pri tom napadu teško ozlijeđena. Kako i sama nisam pobornik držanja pasa u kućanstvu, pogotovo ne „opasnih“ pasmina, tj. pasmina s agresivnom i napadalačkom reputacijom te promjenjivom čudi, lako mi je bilo krivnju svaliti na roditelje bebe.

Međutim, u takvim je situacijama roditeljima ionako dovoljno teško,tako da ne treba dodavati ulje na vatru. Mišljenja sam da, isto kako ne bih svoje dijete povjerila bilo kome te kako bih oprezno birala osobu koja će biti uz moje dijete i brinuti o njemu, tako bih bila i izuzetno oprezna i po pitanju životinja koje puštam u dječju blizinu. Jer garancija nema, devijanta ponašanja nalazimo i kod ljudi, ali i kod životinja, čak i kod onih za koje bismo do jučer garantirali svojim životom io u stilu “A bio je tako miran, povučen, pristojan, dobar dečko iz susjedstva” ili “Bio je to dobar, dresiran, miroljubiv pas i volio je djecu”. A onda se dogodi tragedija.

Mišljenja sam da treba biti na oprezu kada su djeca i životinje pod istim krovom te da djecu treba učiti ispravnom ophođenju sa životinjama.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.