Crvena lopta skakala je gore-dolje, gore-dolje.

Jednog dana u najudaljenijem kutku dječje sobe ležala je crvena loptica Skočkica sasvim sama.

Došao je dječak  i pitao je: – Zašto više ne skačeš loptice Skočkice?

Loptica Skočkica je šutjela.

– Da li si tužna ili te nešto boli?

Loptica Skočkica tiho je odgovorila: – Tužna sam i zato više ne mogu skakati.

– A zašto si tužna?

– Jer se više ne igraš sa mnom i bacio si me u najtamniji kut sobe – rekla je tužno Skočkica.

Dječak ju je uzeo u ruke i visoko bacio. Hopa!

Crvena lopta Skočkica opet je skakala veselo gore-dolje, gore-dolje.

U jednom trenu crvena lopta Skočkica upitala je dječaka: – Hoćeš li me opet ostaviti sasvim samu u kutu sobe?

Dječak se zamislio i rekao: – Ne! Pa ti si moja crvena loptica Skočkica koja me jako veseli! Gdje bi željela da te stavim nakon što završimo igru?

– Jako bih željela zelenu kutiju koja bi bila moje mjesto, gdje bih te čekala kada bi se želio poigrati sa mnom.

Dječak je potrčao je sa crvenom lopticom Skočkicom po zelenu kutiju i stavio je unutra.

Crvena lopta Skočkica sada je bila jako sretna jer je imala svoje mjesto gdje će čekati dječaka kada se poželi opet poigrati s njom.

A dječak je pazio da svaki dan vrati crvenu loptu Skočkicu u njezinu zelenu kutiju.

 

AUTORICA PRIČE: Ružica Leš