Ku – ku- ku-ku! – čuo se pjev iz krošnje stabla.

Ku – ku-ku-ku! Tako sam sam! Kad bih barem imao nekoga sa kime bih se družio! – žalio se Kukumaru.

Tada je začuo pjesmu: „Rega ,rega kvak Naš je život lak!„

„Ku- ku-ku-ku! A kakva su to smiješna stvorenja ! Ne hodaju, ne lete i sve su zelene! – smijao se tako glasno Kukumaru da je njegov smijeh dopro do paučice Popi, koja je baš dovršavala svoj novi dom u podnožju Kukumarova stabla.

„To su žabe Kukumaru ako nisi znao.”

„A vidi ih samo! Kako su smiješne! Još se prave da znaju pjevati!“- smijao se Kukumaru, te stade snažno mahati svojim krilima.

“Ha- ha- ha!”

„Ne rugaj im se Kukumaru!„ – dobacio je Jelenko, maleni kukac koji je tražio hranu na Kukumarovom stablu.

„Svaki dan ista pjesma! Sjediš tamo visoko gore i rugaš se svima koji prolaze. Pa onda plačeš kako si sam!„

„Ma tko si sada ti!? Dođi, pokaži se, ako se usudiš!?„ – sada je već ljutito vikao Kukumaru.

Jelenka je bilo pomalo strah, on je bio sasvim malen kukac, a Kukumaru tako velik. Ali, ipak je skupio svoju hrabrost i stao na granu ispred Kukumarua.

„Ma vidi ti njega! Tako mali, a tako snažna glasa!„

„Možda sam malen i možda ne mogu letjeti, ali imam oštre rogove i mogu te ubosti!“

„Ha- ha- ha!„ – smijao se i dalje Kukumaru.

Tada se munjevitom brzinom spustila i paučica Popi sa grane.

„I ja sam mala, ali imam puno nogu i mogu plesti dugačke niti!“

„HA – ha- ha! – smijao se Kukumaru. „Baš ste smiješni! Ti imaš Popi tako mnogu nogu da se sve čudim kako se ne spotakneš o njih. A tvoj prijatelj Jelenko mali stas i te male, smiješne vrškiće na glavi, pitam se da li vidi uopće kuda hoda!” – i dalje se rugao Kukumaru.

„Pa pogledajte mene samo! Divan stas i još bolji glas!“ – hvalisao se Kukumaru.

Popi je tužno spustila svoje oči prema Jelenku, nije se osjećala dobro kada je čula kako im se ptica rugalica ruga. A Jelenko iako je bio tužan i nije volio da mu drugi govore da je malen, ponosno je podigao svoje male roščiće i rekao Popi : „Dođi Popi, s njime se ne može lijepo razgovarati, najbolje da pronađemo neko drugo stablo.„

„Idite, idite! Ne trebam vas! Već ću ja pronaći neke prijatelje!“- smijao se Kukumaru.

Popi i Jelenko uputili su se kroz gustu šumu u potrazi za novim stablom.

„Znaš Popi nemoj ga slušati! Ja se divim svim tvojim nogama kako mogu brzo i spretno splesti mrežu bez i jedne greške! „ – pokušavao ju je oponašati Jelenko, ali se sapleo o svoje noge i zamalo pao.

„Hvala ti Jelenko! „- vratio se osmijeh na Popino lice. „ A i ti Jelenko nemoj ga slušati. Tvoji roščići su tako snažni i oštri da se osjećam sigurno kada sam uz tebe; a i uvijek znaš nabaciti neku dobru šalu da me nasmiješ!“. Sada već vidno sretni krenuli su u potragu za novim stablom, daleko od Kukumaru i njegovih rugalica.

Cijela šuma je sada već znala, a i čula za Kukumarua – pticu rugalicu. Nadaleko je prodirao njegov gromki pjev: ku-ku-ku-ku.
„Ku- ku- ku- ku! Tako sam tužan i sam! Ku-ku-ku-ku! Žalost me mori cijeli dan!“ – jadikovao je i dalje Kukumaru. A u trenutku između njegova kukanja i ruganja dopro je do njega zvonki pjev….

„O, što li je to sada? Čini mi se da se čuje iz mojih grana!?„ – na trenutak je prestao kukati Kukumaru i krenuo je slijediti taj neodoljivo privlačan pjev…

Kad tamo skriven u krošnji nalazio se maleni slavuj. Svi koji bi čuli njegovu božanstvenu melodiju nisu ostali ravnodušni, pa tako ni Kukumaru. Sjeo je na granu pokraj slavuja i opijen njegovom melodijom po prvi puta je slušao.

Slušao je tužnu pjesmu slavuja koja je pričala o dalekim prostranstvima koja je prošao u potrazi za svojim domom i prijateljima.
Kada je pjesma utihnula Kukumaru se obrati slavuju : „Divan glas imaš! To ti moram priznati!“

„O hvala ti! „ – veselo je odvratio slavuj. „Već sam mnoge zemlje prošao, a nikako da nađem neko stablo gdje bih savio svoje gnijezdo! Svugdje mi se rugaju da sam malen i da nema nikakve koristi od mene. „ Tužno je nastavio. „ A i ovom šumom sam čuo glas o nekoj ptici – ptici rugalici. Tako me strah da ne naletim na nju, kažu da je jako strašna! „

Tuga je sjela na Kukumarovo srce. „Zar tako oni misle o meni!? „Ja sam se samo htio šaliti s njima. Mislio sam da ih to zabavlja .„ – pomislio je u sebi Kukumaru.

Tada je glasno rekao : „ A ne, nema ti ovdje nikakve ptice rugalice! Čuo sam da je ovih dana odletjela! Moje stablo je dovoljno veliko i za tvoje gnijezdo, ako želiš možeš ga sagraditi ovdje.„

„O , pa to bi bilo lijepo! A i sviđa mi se ova šuma, svi su nekako ljubazni u njoj!“ – veselo je zacvrkutao slavuj.

I tako je onaj strašni Kukumaru koji se uvijek rugao svima, pronašao nekoga za koga je vrijedilo promijeniti se, jer nitko ne voli biti tužan i sam, te kukati cijeli dan.  Od toga dana šumom se više nije orio snažan „ku-ku-ku-ku, tako sam tužan i sam“ , već su čarobni zvuci slavujeve pjesme ispunile mnoge krošnje a i srca svojom očaravajućom simfonijom ljubavi i zajedništva.

Autorica priče: Ružica Leš

 

ISPRINTAJ PRIČU – PRIČA RUGALICA