Tamo gdje sunce uvijek pruža svoje tople zrake, visoko tamo gore, obavijen nebeskim prostranstvom nalazi se – grad anđela.

Kućice su tamo jako neobične. Bijele su boje i meke poput perja. U jednoj od tih kućica živi i moj djed.

Moj djed je umro dok se ja još nisam rodio i pretvorio se u dragog anđela. Na nebeskoj dugi otputovao je u grad anđela. Uvijek kada vidim dugu znam da mi djed šalje poseban pozdrav.

Vrijeme tamo nije dotaklo mog djeda. Još uvijek je drag, lijep i dobra srca.  Sa sobom je poveo i svog psa Flokija da mu radi društvo.

U svojoj mekoj kućici djed ima jedno neobično ogledalo. U njemu može vidjeti svoje unuke i obitelj. Svakoga dana stoji on tako pred ogledalom i gleda nas. Ponekad mi se čini da se u tom trenu povjetarac igra s mojom kosom. Iako ga nisam upoznao, znam da me jako voli, jer mali djelić njega ostao je i u meni.

Svaku večer kada pogledam kroz prozor, dignem pogled prema nebu i tada znam da me djed vidi, mahnem mu i pošaljem poljubac. Ponekad u tom trenu kao da zvijezde zatrepere još jače.

Sretan sam jer znam da je moj djed na nebu u gradu anđela i čuva nas.

 

Autorica priče: Ružica Leš