Druga je nedjelja u svibnju već tradicionalno posvećena majkama. Majčin dan kroz povijest se u različitim oblicima obilježavao u mnogim zemljama diljem svijeta, ali je status blagdana prvi puta dobio u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas se slavi u više od 50 zemalja u svijetu. Postoji izreka da je „jedina ljubav bez mita majčina“. Unatoč mnogim razmiricama i buntovništvima naspram svojih majki, većina će nas reći „majka je majka“ ili „mama je nezamjenjiva“.

Anna Jarvis početkom 20. stoljeća, prva je uspjela inaugurirati Spomendan svih majki u Graftonu, malom gradu u zapadnoj Virginiji. Taj je dan trebao ljude podsjetiti na njezinu majku Ann Reeves Jarvis koja se zajedno sa svojom djecom, borila za emancipaciju žena, a umrla je drugu nedjelju u svibnju. Američki je kongres 1914. “Majčin dan” proglasio državnim blagdanom.

“Svrha majčinog dana jest probuditi uspavanu ljubav i zahvalnost prema ženama koje su nas rodile. Dokinuti otuđivanje obitelji. Učiniti nas boljom djecom približavajući nas srcima naših dobrih majki. Dati majkama do znanja da ih cijenimo iako to baš ne pokazujemo često. Ako niste kod kuće, pišite majci, recite joj nekoliko lijepih riječi, pohvala i recite joj kako je volite. Majčina ljubav je nova svaki dan. Bog blagoslovio naše vjerne i dobre majke”, jednom je prilikom izjavila Anna Jarvis, a mi potaknuti njezinim riječima u nastavku vam donosimo pisma majci 9-godišnjakinje Paole i 29-godišnjakinje Marine koja su stigla u našu redakciju.

Pismo majci 9-godišnje Paole

Ja imam majku po imenu Katarina koja ima 34 godine i koja voli čitati romane. Moja majka ima: plavo-zelene oči, smeđu kratku kosu i rumene obraze. Ona ne nosi šarenu odjeću i obuću nego crnu odjeću i obuću. Moja majka voli kupovati i mirisati cvijeće, čitati u slobodno vrijeme i ponuditi se slasticama kao i ja. Moja majka ne voli nered u mojoj i sestrinoj sobi te ne voli nered u dnevnom boravku. Ja se radujem Majčinom danu  zato što ću joj pokloniti iznenađenje od kolaža. Ja volim svoju majku zato što radi sve samo da bi se ja i moja sestra usrećile i da ima vremena za sve nas.

 

Pismo majci 29-godišnje Marine

Kako da ti majko kažem koliko te volim i koliko mi je stalo do tebe, a da ne bude patetično. Riječi nam nikad nisu bile jača strana. I kad smo bile najveselije i najtužnije, pogledi su bili “jači” od svih riječi koje bi izgovorile. Samo da znaš, sledim se i dandanas kad se sjetim tvog meni još “neobjašnjivog” pogleda kad sam ti prvi put rekla da imam dečka. U tom trenutku poželjela sam da ga zapravo nemam i da se pokrijem s nečim preko glave. Da da, znam, za tebe sam tada još uvijek bila curica koja bi se valjda trebala igrati sa lutkama, a ne držati dečka za ruku. No dobro, i tog prvog pravog dečka uspjeli smo nekako preživjeti. Neću ti reći da te volim, ali pokazat ću ti koliko te volim prisjećajući se nekih trenutaka koji su nas obilježili. Odmah na početku samnom je bilo “problema”, trudnoću si morala održavati u bolnici, a kad sam se rodila i to sa 1,900 gr odmah smo se morali razdvojiti jer sam se ja nekoliko dana borila za život u inkubatoru, a i ti skupa u mislima sa mnom u bolničkoj sobi. Ja sam preživjela, ti si došla sebi i zajedno smo dočekale da zatvorimo sobu 38 u Petrovoj bolnici. Kad smo došle doma najveseliji je bio tata koji je od tolikog uzbuđenja umjesto crvenih kolica koje si mu pokazala u katalogu kupio plava i zato me vjerojatno dandanas zove “sine”. Vrijeme je odmicalo, ja sam rasla u zdravu djevojčicu i došao je prvi dan polaska u školu. Vrtić sam preskočila jer si rekla da nisam ja za njega, da sam preosjetljiva (štogod to značilo) i da će me čuvati bake. E da, kad se sjetim polaska u školu, hvata me jeza jer jedino što se sjećam iz tog vremena je da si prvi dan škole morala sjedit sa mnom u školskoj klupi jer ja nisam prestajala plakati. Već tada je vjerojatno započeo period moje razmaženosti. Ti si ta koja je sa mnom vježbala matematiku, ti si ta koja je skupljala lišće po kvartu za moj herbarij, ti si ta koja je čitala lektire umjesto mene, ti si ta koja je pod velikim odmorom nosila sendviče jer si se bojala da ne ostanem gladna iako mi je torba uvijek bila puna hrane. I danas, 20 godina kasnije, nazoveš me i to uvijek kad mi je na poslu “drama” i pitaš “dušo jesi jela?” Prije to nisam shvaćala, što sam starija, sve mi je kristalno jasnije. Dokle god imaš majku, dijete si. U fazi puberteta koji je kod mene trajao nešto duže odrazio se i na mene i na tebe. Nakon srednje škole, kao svaka majka htjela si da upišem fakultet i “krenem nekim putem” kako ti znaš reć, ali ja sam htjela lebdjeti na svom oblaku i putovati svijetom. Tog popodneva, te srijede dobila sam i naravno zavrijedila “tvoju prvu pljusku “ u životu jer nisam htjela na faks i još sam bila užasno bezobrazna. Tu pljusku ću pamtiti cijeli život jer da nije bilo nje ja ne bi danas bila to što jesam. Prvi put u životu, mjesec dana između nas je bila tišina, tišina koja je parala srce, ali tišina koju smo morali “proći.” I danas sam ti na tome zahvalna. Ima još jako puno trenutaka kojih bi se valjalo prisjetiti, ali nema toliko papira na kojem bi sve to stalo. Da ne duljim, jer znaš da ja nikad nemam vremena i da moram biti na sto mjesta odjednom, volim kad si ti u pravu (jer znam da je ispravno sve što govoriš) ali ti to nikada neću priznati, volim kad me nazoveš u dva popodne i pitaš jel sam gladna (jer samo me ti to pitaš), volim kad me obavijestiš da je pala temperatura i da obavezno obučem potkošulju, volim kad me nazoveš u subotu u dva ujutro i pitaš jel treba doć po mene u grad, ma volim tebe otkako znam za sebe. Zašto? Između ostalog, zato što si ti KRALJICA MAJKA.