Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenoga. Naime, taj su dan 1999. godine Ujedinjeni narodi službeno potvrdili kao Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama u znak sjećanja na likvidaciju sestara Mirabel, političke aktivistkinje u Dominikanskoj Republici, koje je zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu 1960. godine smaknuo diktator Rafael Trujillo.

Većina nasilja nad ženama ostaje neregistrirana zbog straha od prijavljivanja nasilnika. Policijski službenici i pripadnici nevladinih organizacija ističu da se vrlo mali broj žena odluči prijaviti nasilnika. Pojedina istraživanja pokazuju kako žene trpe nasilje i po 10 do 15 godina prije nego što konačno odluče potražiti pomoć. Svjetska statistika svjedoči kako su u više od 70 posto slučajeva ubojstava žena u svijetu izvršitelji bili njihovi partneri.

Nasilje u obitelji danas predstavlja ozbiljan društveni problem, a mi smo na žalost svjedoci sve veće pojavnosti različitih oblika nasilničkih ponašanja. Iako je posljednjih godina u Hrvatskoj postignut značajan napredak u suzbijanju nasilja u obitelji, posebice u domeni zaštite žena i djece žrtava obiteljskog nasilja (usvajanjem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Nacionalne strategije zaštite od nasilja od obitelji i izrade Protokola o postupanjima u slučaju nasilja u obitelji), potrebno je još mnogo raditi na senzibilizaciji i edukaciji javnosti o ovoj temi.

Nasilje u obitelji nije ni nova niti specifična pojava suvremenog svijeta, ono je postojalo oduvijek ali je tek nedavno prepoznato i imenovano kao društveni problem (do 2000. godine u Hrvatskoj je područje nasilja u obitelji bilo zakonski potpuno ne pokriveno područje). Iako još uvijek prevladava mišljenje kako se nasilje događa u problematičnim obiteljima nižeg socijalnog statusa kod nasilja u obitelji ograničavajuću ulogu nema socijalni ni ekonomski status, već se ono događa u svim društvenim slojevima.

Nasilničko ponašanje u obitelji možemo definirati kao svaki čin kojim član obitelji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovodi drugog člana obitelji u ponižavajući položaj.

Kao najčešći oblici nasilja u obitelji spominju se tjelesno, emocionalno, seksualno i ekonomsko zlostavljanje.

• emocionalno – odnosi se na oblike zlostavljanja sa ciljem zadobivanja moći i kontrole nad žrtvom. Obuhvaća različite zabrane, prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi, uvrede, podcjenjivanje, izrugivanje, omalovažavanje, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju i sl. Ovakav oblik nasilja može izazvati probleme u psihičkom zdravlju i osobnosti žrtve.

• tjelesno – svi oblici tjelesnog zlostavljanja koje podrazumijeva šamaranje, čupanje za kosu, guranje, udaranje rukama, nogama ili predmetima, ozljeđivanje različitim vrstama oružja, što može rezultirati lakim i/ili teškim tjelesnim ozljedama.

• seksualno – obuhvaća tjelesno i psihičko seksualno nasilje, a odnosi se na seksualno uznemiravanje, seksualnu zloupotrebu, incest, nedobrovoljne seksualne radnje, silovanje, odnosno svaki seksualni čin počinjen protiv volje druge osobe.

• ekonomsko – uključuje uskraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava, neplaćanje alimentacije i sve druge oblike ostavljanja žrtve bez sredstava za život.

Posljedice zlostavljanja unutar obitelji su višeznačne, kako na samo zdravlje i sreću pojedinca tako i dobrobit cijele zajednice. Život u zlostavljajućoj vezi utječe na osjećaj samopoštovanja ali i često smanjuje mogućnost aktivnog sudjelovanja u društvu. Zlostavljanoj osobi ograničava se pristup informacijama, sudjelovanje u životu zajednice i primanje emocionalne podrške od prijatelja i rođaka.


Nasilje u obitelji i djeca

Oni koji bi najviše trebali biti zaštićeni, djeca, na žalost su često neposredni svjedoci pa čak i žrtve partnerskog/obiteljskog nasilja. Takva djeca rizičnija su za pojavu velikog broja emocionalnih teškoća i problema u ponašanju, uključujući: nisko samopoštovanje, povlačenje pa čak i depresiju, anksioznost, lošiji školski uspjeh, poremećaji koncentracije, pritužbe na tjelesne smetnje, agresivnost. Ostajanjem u obitelji nasilnika djeca i sama usvajaju obrasce nasilničkog ponašanja te na taj način postaju i potencijalni budući nasilnici. Poduzimanjem potrebnih mjera radi zaštite žrtava nasilja i afirmacijom dječjih prava uvelike možemo pomoći u prekidanju takve vrste transgeneracijskog prijenosa nasilja.

Neki od znakovi koji mogu ukazivati na u izloženost djece nasilju:

• ozbiljni problemi s izljevima bijesa

• sklonost fizičkoj agresiji u školi ili s braćom kod kuće

• uništavanje stvari u kući i izvan nje

• okrutno ili zlostavljačko ponašanje u obitelji

• prijetnje nasiljem mlađoj braći i sestrama, koje su vrlo brutalne i bogate detaljima kao npr. “Vrati mi autić ili ću te ubiti”

• nastojanje da se pridobije pažnja nazočnih udaranjem, lupanjem i sličnim gestama

• oponašanje zlostavljačkog ponašanja


DOBRO JE ZNATI !!!

– Živite li u nasilnom partnerskom odnosu, odgovornost za vaš život i život vaše djece je na vama. Želite li izići iz takvog odnosa potražite pomoć, jer postoje službe koje će vam pružiti pomoć i zaštitu.

– Ukoliko postoji opasnost od nasilničkog ponašanja vašeg partnera, izbjegnite prijeteću situaciju i sklonite se kod prijatelja ili rodbine.

– Ako u vašem partnerskom odnosu prepoznajete neke od znakova nasilja u obitelji ili ako su nastupile neke od navedenih posljedica savjetujemo vam da to prijavite: policiji, državnom odvjetništvu, nadležnom centru za socijalnu skrb, obiteljskom centru, zdravstvenoj ustanovi, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, nevladinoj udruzi koja je aktivna na području zaštite od nasilja u obitelji.

Izvor: Obiteljski centar Bjelovarsko bilogorske županije, http://www.oc-bbz.hr/