Potres, tsunami, opasnost od nuklearne katastrofe, pa novi potresi, slika su Japana čiji se stanovnici snose s jednim od najtežih razdoblja u životu, odnosno povijesti te zemlje. Na terenu su mnoge spasilačke službe, udruge i organizacije koje pomažu stradalom stanovništvu, a stižu i prva izvješća o stanju nacije s terena. Posebna briga iskazuje se za djecu, koja pokazuju vrlo ozbiljne simptome traume.

Najčešći simptomi su noćne more i vriskovi, te potpuno suprotni – šutnja i povlačenje u sebe. stručnjaci kažu da malene Japance očekuju dugotrajne posljedice zbog horora koji su preživjeli.


Kako izvještava međunarodna udruga Save the Children, oko 100.000 djece ostalo je bez doma (bilo zbog potresa ili evakuacije). Stupanj gubitka i razdora za većinu je djece nepojmljiv – srušeni domovi, izgubljeni članovi obitelji i prijatelji, poginuli članovi obitelji i potpuno igubljena sigurnost te život kakav poznaju.
 
Prvotni napori da im se pomogne otežani su zbog iznimno stresnih okolnosti koje još uvijek vladaju u prihvatnim centrima u koje su evakuirane obitelji smještene. Stručnjacima je rad otežan jer je u takvoj okolini teško sanirati posljedice šoka i traume.


“Pronašli smo djecu u zastrašujućim uvjetima, hladno je pa su sklupčani oko kerozinskih grijalica te su umotani u deke”, kazao je glasnogovornik udruge Save the Children, Ian Woolverton, koji je posjetio nekoliko prihvatnih centara u priobalnim regijama sjevernoistočnog Japana. 


“Pričali su mi o svojim strahovima, osobito onim vezanim za moguću radijaciju”, kazao je Woolverton te dodao da djecu brine hoće li se ponoviti Hiroshima i Nagasaki o čemu su učili u školi.


I roditelji su traumatizirani te se bore sami sa sobom kako bi prikrili svoje strahove pred djecom. Ipak, i u takvim uvjetima pokušavaju utješiti mališane i dati im kakav-takav osjećaj normalnosti i sigurnosti.



Strah, plač i problemi sa spavanjem


Atsushi Takahashi (36) kazao je novinarima kako njegov 2-godišnji sinčić Haruto neprestano plače i uplašeno ponavlja “kuća se trese, ja ne volim ovu kuću”. Novinari su ga intervjuirali dok je čekao dostavu svježe vode u svoje susjedstvo. Ispričao je kako sinčića puno grli i tješi te mu pokušava reći da je sve u redu, ali misli kako će tek vrijeme izliječiti sve rane.


Mnoga djeca imaju velikih problema sa spavanjem. Konstantno se bude noću zbog noćnih mora, dok su se neki jednostavno mentalno isključili i uopće ne reagiraju. Oni se klone sviju osim društva svojih roditelja koje jednostavno ne ispuštaju iz vida ni sekundu iz straha da će im se nešto loše dogoditi.



Igra za smiraj emocija


Woolverton kaže da im je prioritet u prihvatnim centrima napraviti dječje kutke tj. prostore koji će djeci slične dobi pružiti mogućnost za interakciju i igru. Ova metoda u skladu je s praksom prema kojoj djeca u igri lakše prevladavaju traume i umanjuju ostanak trajnih emotivnih ožiljaka.


Isto tako, djeca će kroz igranje dati malo prostora roditeljima da mogu uhvatiti zraka, razmisliti što dalje, pronaći rođake i prijatelje, pa možda čak i neki smještaj.


Bake i djedovi u mnogim prihvatnim centrima okrenuli su se pričanju priča, a sve kako bi utješili unuke. Pričaju djeci razne priče iz I. i II. svjetskog rata koje imaju happy end, jer preživjeli su oni i to, preživjeli su sve strahote i doživjeli igru sa svojim unucima. Tako će i unuci preživjeti ovaj horor i jednog dana prenijeti sve priče svojoj djeci.


Potres i tsunami su najgora prirodna katastrofa koja je zadesila Japan od 1923. godine. Za sada se vodi da je poginulo gotovo 20.000 ljudi.


Više o udruzi Save the Children i njihovom radu u Japanu potražite ovdje.