Nakon ispitivanja djece o prvim sjećanjima koja imaju, a kao što su primjerice loše ponašanje brata ili sestre, odlazak u kupovinu u veliki šoping centar, prvo pregovaranje s mamom oko slatkiša, znanstvenici su otkrili da se najranija sjećanja zaboravljaju kako djeca odrastaju. Isto tako, istraživanje je pokazalo da se prva sjećanja ne učvršćuju sve do djetetove 10. godine.

Istraživanje objavljeno u najnovijem broju stručnog časopisa Child Developement moglo bi pomoći psiholozima i psihijatrima da bolje razumiju kako ljudi konstruiraju svoje životne priče, a kako bi im u konačnici mogli pomoći bolje shvatiti same sebe.


“Najranije uspomene pomažu nam razviti osjećaj vlastitog identiteta – tko smo i odakle dolazimo”, kazala je voditeljica istraživanja Carole Peterson, profesorica na katedri za psihologiju sa sveučilišta Memorial University u kanadskom Newfoundlandu.


Kada pitamo odrasle da se prisjete najranijeg sjećanja, obično se ne mogu sjetiti događaja prije prvog razreda osnovne škole ili predškolskog vrtića. Taj fenomen, poznat i kao infantilna amnezija, poznat je već desetljećima i proučavan kod odraslih.


No, samo zaboravljanje počinje se događati već u ranom djetinjstvu.


Prof. Peterson je u svojim ranijim radovima otkrila da se djeca mogu sjetiti traumatičnih iskustava i to prilično vjerno, čak i kada su se ona dogodila u vrlo ranoj dobi. Već 8-godišnjaci mogli su se sjetiti izvanrednih događanja koja su im se događala i prije pet godina kad su bili trogodišnjaci. Ono što ju je sljedeće zanimalo je, mogu li se sjetiti i običnijih događaja ili pak poput odraslih pate od infantilne amnezije kad su manje intenzivna događanja u pitanju.


Njezino prvo istraživanje iz 2005. godine pokazalo je da manja djeca (mlađa od 9 godina) imaju neka sjećanja na prva upečatljiva iskustva, no što su djeca bila starija, ta su sjećanja izbljedjela. Djeca starosti 6 do 9 godina mogla su se prisjetiti događanja iz vremena kad su bili 3-godišnjaci, ali tinejdžeri stari između 14 i 16 godina prisjećali su se samo pojedinačnih situacija iz vremena kada su bili stariji od 4 godine.


U ovoj najnovijoj studiji, prof. Peterson i njezin tim ponovno su intervjuirali istih 140 djece, i to dvije godine nakon prvih ispitivanja. Postavljena su im ista pitanja – koja su im najranija sjećanja? Naravno, sve što su djeca spomenula, provjereno je i kod roditelja.


Rezultati su pokazali da se samo 5 od 50 najmlađe djece, koja su kod prvog intervjua imala između 4 i 7 godina, moglo prisjetiti najranijih sjećanja, pa čak i nakon što ih se podjsetilo što su govorili prije dvije godine.


“Sjećanja su jednostavno nestala”, kazala je prof. Peterson.


S druge strane, 22 od 61 djece starosti od 10 do 13 godina, moglo se prisjetiti istih uspomena iz najranije dobi kao i prije dvije godine. Djeca starija od 10 godina mogla su se sjetiti, nakon što im se spomenulo, gotovo svih najranijih sjećanja. Do te dobi, najranija se sjećanja iskristaliziraju i ta sjećanja ostaju s nama u odraslu dob.


Ironija je da su prve tri godine najvažnije za dijete i njegov kasniji razvoj, a upravo se tih događaja gotovo nitko ne sjeća. To je jedna od enigma u znanosti koje bi trebalo svakako rasvijetliti.


Moguće objašnjenje za infantilnu amneziju bilo bi da sjećanja ne mogu biti zadržana dok se ne razviju ključni dijelovi mozga i dosegnu svoju zrelost u dobi od 5 ili 6 godina.