Jedan od najvećih strahova žena tijekom trudnoće vezan je uz sam porod odnosno hoće li im biti izvedena epiziotomija. Epiziotomija ili urez međice kirurški je zahvat kojim se reže međica odnosno perineum kako bi se proširio izlazni dio porodnog kanala i na taj način olakšao porod. Izvodi se neposredno prije izlaska glavice djeteta, a nastali urez šiva se ubrzo nakon poroda. Druga je to po učestalosti kirurška operacija u svijetu uopće! Zadnjih godina njezino često izvođenje sve više je pod povećalom javnosti i izvođenje iste stavlja se pod upitnik stvarne potrebe.

Puno puta se zapitamo kako je moguće da nešto veličine lubenice može proći kroz porođajni kanal. No, za vrijeme trudova i još tijekom cijele trudnoće tijelo se priprema za porod. Međica koja je po svojoj prirodi rastezljivo tkivo (nalazi se između vagine i anusa) rasteže se kako bi dozvolila prolaz bebinoj glavi, a zatim i cijelom tijelu. No, ako beba pokazuje znakove fetalnog distresa i mora biti porođena brzo ili je zdravlje rodilje ugroženo, liječnici se odlučuju na rez međice. Rez se izvodi kirurškim škarama kako bi proširio izlaz iz vagine.

Epiziotomija stječe “popularnost” sredinom 20. stoljeća kad se počela naveliko primjenjivati u klinikama i postaje gotovo rutinskim zahvatom, pa se u određenim krugovima nazivala i “samo malim rezom”. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća postala je svakodnevica u rađaonicama i dosezala visokih 90%. No od tada istraživanja su pokazala kako to i nije “samo mali rez”, posebno ako je izveden rutinski. Izaziva nepotrebnu bol i traumu međice, posebno kada je rez veći. U usporedbi s prirodnim pucanjem tkiva za vrijeme poroda, generalno je bolnija te vodi prema većem gubitku krvi i rani je potrebno duže da zacijeli.

Najčešće se izvode dvije vrste epiziotomije: medijalna (središnja) epiziotomija – rez se radi po sredini međice, odnosno u ravnini prema dolje tj. prema rektumu i mediolateralna (postranična) epiziotomija – rez je usmjeren malo ukoso u odnosu na rektum, na lijevu ili desnu stranu.

Liječnici u Europi preferiraju i zato češće izvode mediolateralnu epiziotomiju, dok se u SAD-u i Kanadi preferira medijalna. Razlika je u tome što je medijalna manje bolna, rana brže zarašćuje, uzrokuje manje krvarenje, manja je vjerojatnost da će prouzrokovati dispareuniju (bol prilikom spolnog odnosa), ali je vjerojatnije da će se rez proširiti u rektum. Kod mediolateralne epiziotomije je obrnuto. (Cunningam, MacDonald, Gant 1989)

U Hrvatskoj se, kao i u većem dijelu Europe, gotovo uvijek izvodi mediolateralna epiziotomija.

Epiziotomija se najčešće provodi:

– ako rađate svoje prvo dijete
– ako se za vrijeme poroda koristi vakum i/ili forceps
– ako je vrijeme poroda dugotrajno
– ako ste primili epiduralnu
– ako rađate ležeći na leđima
– ako bebina glava nije u idealnom položaju
– ako je beba velika

 

Epiziotomija se izvodi rjeđe:

– ako rađate drugo ili bilo koje iduće dijete
– ako rađate u sjedećem položaju ili klečeći
– ako vam je međica bila masirana od strane primalje ili u zadnjim tjednima trudnoće
– ako ste opušteni u području zdjelice i cijelog tijela općenito
– ako rađate “polako” ili između trudova
– ako uz sebe imate primalju kojoj vjerujete

Kako bi potaknuli rastezanje međice još prije nego trudovi započnu, preporučuje se masiranje međice prstima još 5 do 6 tjedna prije termina poroda. Osim toga, masiranje međice od strane primalje za vrijeme trudova znatno može smanjiti vjerojatnost za potrebom izvođenja epiziotomije, kao i pucanje tkiva.

 

S liječničkog stajališta najčešće se izvodi zbog:

– nekontroliranog pucanja tkiva i sprječavanja ruptura
– kasnijeg zarastanja “kontroliranog” reza i mogućnosti infekcija
– prevencije kasnije inkontinencije
– prevencije moždanog oštećenja novorođenčeta

Protivnici zahvata sve navedeno su opovrgnuli i smatraju da se “štićenje nečeg ne može zaštititi rezanjem”, ma kako pravilan rez bio. Zatim, neovisno o tome što je rez kontroliran, do infekcije može doći. A do prevencije kasnije inkontinencije ne može doći nikako, jer sudeći po istraživanjima, sve žene, koje su u starijoj dobi morale na korektivnu operaciju zbog nemogućnosti kontroliranog zadržavanja mokraće, imale su veliku epiziotomiju. Prevencija moždanog oštećenja novorođenčeta smatra se najapsurdnijim razlogom, jer se smatra da do oštećenja mozga novorođenčeta dolazi zbog “pritiska glave na međicu”. Nitko još nije dokazao da epiziotomija štiti neurološki status novorođenčeta.

Iz mnogih studija zaključuje se kako su jedine opravdane indikacije za izvođenje epiziotomije fetalni distres i hitno dovršavanje porođaja zbog majčina općeg stanja. No, nažalost, epiziotomija se i dalje u brojnim slučajevima izvodi rutinski, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Studije, ali i Svjetska zdravstvena organizacija sugerira kako postotak epiziotomija ne bi smio prelaziti 20%, dok bi optimalan postotak bio 10%. U Hrvatskim rodilištima postotak je veći od preporučenog i kreće se oko 30 – 40%. Iako je došlo do znatnog smanjenja u usporedbi s 80-im i 90-im godinama 20. stoljeća kad je postotak bio i do rutinskih 80%. Smanjenom postotku izvođenja zasigurno je pridonijela bolja edukacija primalja i njihova briga oko rodilje, ali i godine istraživanja i provedenih studija koje ukazuju na nepotrebnost provođenja zahvata u određenom broju poroda.