Učitelji su u tehničkom smislu zaposleni da djecu uče matematiku, prirodoslovlje, strani jezik ili povijest. No tijekom uobičajenog školskog dana oni ih uče puno, puno više. Uče ih da poštuju sebe, samokontroli, razumnosti i hrabrosti s ciljem da ojačaju svoje umove i srca, izgrade samopouzdanje. Mnogi od njih često se susreću s pojavom da djevojčice osnovnoškolske dobi koje su već odavno naučile govoriti proživljavaju neku vrstu regresije u ponašanju te počinju govoriti kao bebe ili male djevojčice.

Uz tepanje i iskrivljeni govor, djevojčice počinju kod davanja izjava podizati glas na kraju rečenice pa sve izjave zvuče kao pitanje (npr. Neću učiti tu glupu pjesmicu?). U engleskom se jeziku ta pojava zove “Upspeak” (u slobodnom prijevodu “povišeni govor”).

Nastavnici mogu ignorirati ovu pojavu ma koliko im ponekad bila iritantna. Neki nastavnici čak i padaju na taj “dječji” ton glasa, djevojčice ih mogu smekšati, izmoliti milost ili dodatno razumijevanje i pomoć. Ignoriranje ide ruku pod ruku s nadom da se radi o fazi i u većini slučajeva se radi, no u svakoj novoj generaciji ta se pojava ponavlja.  

Ako se malo više pozabavimo ovim fenomenom, otkrivamo kako se ne radi samo o vokalnoj afektaciji i svojevrsnoj regresiji u govoru, već da bi se moglo raditi o mnogo ozbiljnijem problemu sa samopouzdanjem i načinom na koji djevojčice doživljavaju same sebe.

U američkim serijama i na televiziji često se pojavljuje takozvani “sexy baby voice” ili u slobodnom prijevodu seksi djetinjasti govor, kada glavne junakinje, djevojke ili odrasle žene, namjerno koriste plačljivi, mazni govor i stavljaju se u pozu malih djevojčica kako bi od muškarca dobile pažnju. Radi se o svojevrsnom instrumentu seksualne manipulacije koji se naslanja na vrlo rašireni fetiš u kojem se seksualnost odraslih “upakirava” u adolescenski kontekst. Vjerojatno ste i sami vidjeli slučajeve u kojima se odrasla žena ili punoljetna djevojka u nekoj seriji izražava poput 12-godišnjakinje, afektira i glumata, a sve s ciljem da samu sebe pretvori u seksualni objekt. Pitanjem vokalizacije u filmskoj industriji i industriji zabave bavi se nagrađivani film “In A World” redateljice Lake Bell koji ismijava nastojanja odraslih žena da se djetinjastim govorom i nastupom “vječnih djevojčica” stavljaju u slabiji, podređeni položaj u odnosu na muškarce.

Ako odrasla žena želi pubertetskim nastupom i glumatanjem djevojčice privući pažnju nekog odraslog muškarca, to je njezin izbor. Ali ako se taj trend pretoči i na “stvarne” 12-godišnjakinje koje ne razumiju kako svijet vidi i čuje njihov bebasti govor, možda bi im se trebalo pomoći da zakorače stepenicu iznad i usvoje nove načine komunikacije u kojima sadržaj neće pasti u drugi plan zbog načina na koji je iznesen.

Iako 12-godišnjakinje ne koriste bebasti govor i vokalnu afektaciju kako bi privukle seksualnu pažnju, čini se da je poanta ista. I one žele takvim nastupom privući nečiju pažnju, tonom govora stavljaju se u podređeni položaj u odnosu na sugovornika, kao da nastoje isprositi nešto za sebe i traže od sugovornika da prema njima bude dobar, blag i pristojan (kao da ne znaju da bi se to trebalo samo po sebi podrazumijevati u međusobnoj komunikaciji kako djece, tako i odraslih).

Regresija u govoru jednostavno umanjuje osobu u očima sugovornika. I sad je samo pitanje kako će sugovornik reagirati. Neki će se “smilovati” i pasti na nekog toliko slabog i krhkog, a nekoga će iritirati i izazvati baš suprotnu reakciju, odnosno možda ga nagnati da iskoriti tu slabost u svoju korist.

Sve se na kraju svodi na pitanje samopouzdanja i samopoštovanja kod djevojčica. U osjetljivom razdoblju puberteta nemali put se dogodi da djevojčice, suočene s teškim problemima odrastanja, traženja sebe, traženja svog mjesta u društvu, promjena u socijalizaciji s prijateljima, povećanja odgovornosti, bježe u sigurniji svijet kada su bile djevojčice i kada je sve bilo jednostavije. Neke djevojčice još se imaju potrebu igrati s lutkicama čak i s 12 godina, sjesti mami ili tati u krilo i grliti se kao nekad, podsvijesno poticati kod roditelja ustrajanje u slici njihove kćeri kao malene djevojčice. Međutim, rijetko će pričati o tome pred prijateljicama u razredu.

U tom intenzivnom periodu odrastanja, postizanja samostalnosti i individualnosti, tinejdžeri se nalaze u velikom procjepu između dvije potrebe – da budu posebni, drugačiji, individue i da se uklope u šire društvo, da budu isti kao vršnjaci i prihvaćeni od vršnjaka. Isto tako, oni su u procijepu između toga da se sami osjećaju kao djeca, a drugi ih vide kao već odrasle mlade ljude ili obratno. Doživljavaju se odraslima, a svi im govore da su još djeca. Puno je tu frustracija s kojima se trebaju snositi dok si sve ne poslože u svojim glavicama.

Ključ dobrog snalaženja u takvim situacijama svakako je komunikacija (s vršnjacima, roditeljima, nastavnicima) i samopouzdanje. Stoga nije ni čudno da upravo na tim poljima djevojčice krenu “nazadnim” putem. Koriste djetinjasti govor da bi manipulirale neku “odraslu” situaciju ili odraslu osobu. U pozadini je najčešće ili manjak samopouzdanja ili strah i bijeg od istih. Psihoterapeuti kažu da mlađa djeca koriste vokalnu regresiju kako bi se lakše snosili s napetostima i frustracijama koje osjećaju (npr. kada jako mala djevojčica cendra i iznosi svoje negodovanje kroz cendranje). Kod starije djece najčešće se radi o niskom samopouzdanju ili o nastojanju da se zadobije pažnja vršnjaka ili odraslih.

Stoga bi bilo dobro ne zanemarivati tu vrlo raširenu pojavu govorne regresije kod djevojčica osnovnoškolske dobi, odnosno bilo bi dobro prepoznati trenutak i pomoći im da razviju oblik komunikacije koji će iskrenije i vjerodostojnije izražavati ono što žele reći. Djevojčice bi bilo dobro naučiti da imaju pravo na prostor u kojem će se njihov glas čuti. Treba ih pripremati i osnažiti da u odraslu dob zakorače svijesne da je komunikacija najjače oružje za postizanje mnogih ciljeva, ali da je ujedno i opasno oružje kojim se mogu dovesti u razne položaje (nadmoći ili podređenosti) u odnosu na druge ljude.

Regresija u govoru je nešto što se usput “uči” tj. nije razvojno uvjetovana pojava. Usvaja se svjesno baš kao npr. govor natraške ili šatro govor. To je dobra vijest, jer se takav način govora može i odbaciti uz vježbu, pozitivne poticaje i pohvale.

Svakako treba vidjeti što se nalazi iza potrebe djeteta da se koristi tim iskrivljenim djetinjastim načinom komunikacije. Potom im te emocije treba priznati i verbalizirati. Na primjer, djetetu se može reći: “S obzirom na to da koristiš djetinjasti ton, zaključujem da si jako napeta ili nezadovoljna”. Na taj način djetetu dajemo do znanja da razumijemo da nešto nije ok i da mu pružamo podršku bez osuđivanja ili kažnjavanja.
 
Istu strategiju mogu koristiti i učitelji. Kada razgovaraju s učenicom koja počne govoriti kao da ima 7 godina, mogu jednostavno reći: “S obzirom na to da koristiš djetinjasti govor, vidim i zaključujem da te strah/sram, da ti je neugodno…”. Nakon nastave s djevojčicom se može porazgovarati nasamo, priznati joj njezinu anksioznost i potaknuti je da regresiju u govoru zamijeni nekim konkretnijim rješenjem s ciljem jačanja njezinog samopouzdanja (npr. “Ako te strah ili sram, pokušaj razmisliti o barem tri rješenja koja bi ti mogla pomoći da prevladaš te osjećaje, pa mi dođi sutra da vidimo koje bi rješenje najbolje funkcioniralo”).

Mnogi nastavnici primjećuju da tinejdžerke u nekim situacijama govore normalno, a u nekim određenim koriste iskrivljeni djetinjasti ton. To puno govori o tome što konkretno djevojčici predstavlja stres, pa se s njome može i otvoreno razgovarati baš o tim specifičnim situacijama.

Krajnji cilj je dati tinejdžerkama glas koji će biti siguran, definitivan i utemeljen na njihovoj osobnosti, glas koji će prenositi sadržaj u prostor te ih činiti ravnopravnima sa svim sugovornicima, ma bili oni muški, ženski, djeca ili odrasli. Treba im glas koji će slušatelji doista čuti i uz pomoć kojih će svoje ideje, stavove i emocije izražavati na temelju onog unutarnjeg glasa. Ta dva glasa, vanjski i unutarnji, trebaju biti u ravnoteži.