Djeci u školi pune glave samo činjenicama i informacijama. Kroz školovanje djeca ne nauče ništa praktično, korisno i konkretno. Cilj obrazovnog sustava je djeci isprati mozak. Kurikulum debelo kasni za brzim promjenama koje se događaju na tržištu rada i u tehnologiji. Nema strategije i planiranja i nitko nema blagog pojma za kakav bi to svijet djecu trebalo obrazovati i pripremati. Djecu se ne uči da budu svoja, drugačija, da promišljaju i zauzimaju se za sebe.

Sve navedene tvrdnje ostavljaju roditelje zbunjenima i nisu sigurni kako će se njihova djeca sa svojim obrazovanjem snaći jednog dana, što će raditi i od čega će živjeti. Već samo površni pogled na domaće zadaće baca ih u sumnju da djeca uče nepotrebne podatke koje će ionako zaboraviti i rijetko primjenjivati u praktičnom životu. Što bi to djeca trebala znati i što bi ih trebalo naučiti da budu spremna snalaziti se u svijetu koji se mijenja brzinom munje? Neka zanimanja izumiru, nova se rađaju svakog dana. Nešto što je bilo važno znati prije samo pet godina, u narednih pet godina više nitko neće trebati.

Obrazovanje je važno

Bez obzira na sve manjkavosti obrazovnog sustava i zastarjelog kurikuluma, obrazovanje je važno. Obrazovanje nije samo pamćenje informacija. Kroz obrazovanje djeca uče mnogo više i svladavaju razne vještine: socijalizaciju, timski rad, uvažavanje mišljenja, komunikacijske vještine, odgovornost, poštivanje starijih, rješavanje problema, pismeno izražavanje, osnovna znanja iz širokog spektra područja i sl.

Osim toga, ako djeca imaju sreće učiti od proaktivnih, angažiranih i dobrih učitelja i profesora, prepoznati će područje svog interesa i povećati si šanse da u potpunosti ispune svoj potencijal u onome u čemu su dobri.

No postoje dvije vještine koje su ključne za svakog pojedinca. Ako ih naučimo i integriramo u svoj način razmišljanja i funkcioniranja, moći ćemo se snaći u svakoj životnoj situaciji. One su: rješavanje problema i kritičko mišljenje.

Rješavanje problema

Definicija inteligencije je snalaženje u novim situacijama. To je ništa drugo do sposobnost rješavanja problema. Kad kažemo problemi, ne mislimo nužno na neku konkretnu komplikaciju, već na bilo koju novu situaciju u kojoj se samostalno, suvereno i odgovorno oslanjamo na svoje znanje, vještine, instinkt i intuiciju. To može biti konkretni problem (primjerice, kako popraviti gumu na biciklu ili ispeći kolač), ali i neka životna situacija (primjerice, koja znanja želim i trebam pokazati poslodavcu da zadobijem njegovo povjerenje).

U procesu rješavanja problema ključne su nam informacije. Neke možemo dobiti iz neposredne okoline ili iz naučenog. No ponekad informacije moramo pronaći. Upravo sposobnost pronalaženja, selektiranja, logičkog povezivanja, organiziranja i korištenja tih informacija, trebao bi biti cilj svakog obrazovanja. To je obrazac ili model za snalaženje u bilo kojoj novoj životnoj situaciji.

Međutim, živimo u vrijeme kada su nam sve informacije dostupne s dva poteza prsta na pametnom telefonu. Više se oko ničeg ne trebamo pomučiti. Dobivamo gotova rješenja. Ako nešto ne znamo, netko je to negdje već objavio pa ćemo saznati taman toliko koliko nam treba da idemo dalje. Pri tome ne znamo jesu li informacije točne i provjerene. Jednostavno želimo gotovo, brzo i ekonomično rješenje. Računamo na to da će nam u bilo kojoj novoj situaciji rješenje biti dostupno odmah. Ako nešto ne znamo, postoji netko tko zna, pa ćemo jednostavno platiti uslugu. Nemamo se više potrebu oslanjati sami na sebe i naučiti nešto novo.

Stoga bi bilo korisno da djecu učimo da budu samostalna u rješavanju problema, da pokušaju sami doći do rješenja, da tragaju za informacijama i odgovorima, da se dublje upuste u istraživanje nečeg što ih zanima. Puno je važnije da znaju tehniku snalaženja, dok je sam sadržaj problema manje važan. Ako će se znati hrabro s njime uhvatiti ukoštac, ni jedan problem neće im biti nepremostiv. Pronalazit će pamet, snagu i kreativnost u sebi da prebrode svaki izazov.

Kritičko mišljenje

Definicija kritičkog mišljenja je sposobnost objektivne procjene informacija kako bi se stvorila odluka ili sud o nečemu. Ono uključuje vješto i aktivno stvaranje koncepata, primjenu, analizu, sintezu i procjenu informacija koje prikupljamo promatranjem, iskustvom, refleksijom, racionaliziranjem, komunikacijom i učenjem.

Vještina kritičkog mišljenja iznimno je važna u današnjem dobu kada smo bombardirani informacijama koje su često lažne, zastrašujuće, nametljive, napravljene s ciljem da nas obmane. Reklame, mediji, kompanije, političari, razne interesne grupe, religije… svi nas pune raznim uvjerenjima i nastoje nas pridobiti za neku svoju stvar. Što smo veće “ovce” i što manje razmišljamo vlastitom glavom, to smo lakša meta za razne manipulacije.

Djecu trebamo naučiti da ne vjeruju svemu što vide na televiziji ili internetu, da ne budu povodljivi i slabi, već da razmišljaju svojom glavom na temelju onog što oni misle, osjećaju i vjeruju. Djeca trebaju uvijek postavljati pitanja, zahtijevati objašnjenja i odgovore. Kritičko mišljenje pomaže nam donijeti ispravne odluke, razlikovati dobro od lošeg, moralno od nemoralnog, iskreno od lažnog, ali i preispitivati alternative u potrazi za ispravnom odlukom ili sudom.

Cilj je odgojiti samosvjesnog i samopouzdanog člana društva koji će znati opstati u svijetu oslanjajući se na sebe, svoje znanje, svoje sposobnosti te se moći suočiti i snaći u bilo kojoj situaciji, odgovorno donositi odluke na temelju vlastitog mišljenja, vrijednosti i iskustva.